Ratko Dmitrović: Jasenovac u Holivudu

KOLUMNE | RATKO DMITROVIĆ | 

---

Piše Ratko Dmitrović

U Titovoj Jugoslaviji, u kojoj su hrvatski kadrovi, potpomognuti Slovencima, držali glavnu reč i određivali smerove ideoloških kretanja – nikome nije padalo na pamet da i spomene film o Jasenovcu, iz razloga koje, valjda, ne treba objašnjavati

Čuveni holivudski producent, dvostruki oskarovac, Branko Lustig, rođen u Hrvatskoj, poznat po velikoj ljubavi prema toj državi, šokirao je Zagreb informacijom da će se pozabaviti temom od koje Hrvati beže kao đavo od tamjana, odnosno da priprema film o Jasenovcu. Da li ova informacija u sebi ima imalo razloga za zadovoljstvo na srpskoj strani?

MONSTRUOZNI KOLJAČDok je u Beogradu nezamislivo da neko od političara, novinara, javnih ličnosti iznese bilo kakvu kritiku na račun ovog ili onog Jevrejina koji živi u Srbiji, u Hrvatskoj je normalno da tamošnji novinari, u ozbiljnim i vrlo tiražnim medijima, izvode sprdnju na račun pojedinih Jevreja ili aktivnosti jevrejske zajednice Zagreba. I nikome ništa; nema primedbi o eventualnom antisemitizmu u savremenoj Hrvatskoj. A kako bi i bilo, reći će svako razuman, kad jedan od najpoznatijih i najuticajnijih ljudi u Hrvatskoj Andrija Hebrang, potpredsednik HDZ-a, Jevrejin po poreklu, redovno odlazi na poklonjenje stradalim ustašama na Blajburgu, ima razumevanja za NDH, a monstruoznog koljača Maksa Luburića predstavlja kao „borca za Hrvatsku“.
Čudan je i gotovo neobjašnjiv taj odnos Hrvata i Jevreja. Jednom će se neko, kad bude više vremena i svakako više razumevanja u Srbiji za otvaranje prozora i vrata i na vrlo teškim i osetljivim temama, svakako pozabaviti tim odnosom. Iracionalan je i više nego interesantan.
Ima li većeg izazova za to od činjenice da su novostvorenu Tuđmanovu Hrvatsku, uspostavljenu na tradiciji ustaške Nezavisne Države Hrvatske, bez ikakve rezerve podržali najpoznatiji hrvatski Jevreji (od Goldštajna do Nenada Porgesa, koji je bio u prvoj Tuđmanovoj vladi), izuzetno uticajni Jevreji iz Evrope (Bernar Anri Levi, Gliksman, Finkelkraut) i Amerike, na čelu sa poznatim kongresmenima i najpoznatijim tamošnjim Jevrejinom, filmskim režiserom Stivenom Spilbergom.

TVORAC I GLAVNI SPONZORZar za takvu analizu nije dovoljan spomenuti Hebrang ili ranije Jošua Josip Frank, pa Kvaternik. Svakako i Branko Lustiga, osječki Jevrejin, danas verovatno najpoznatiji i najuticajniji filmski producent u Holivudu, sa dva dobijena Oskara. A upravo je Lustig povod za redove koje čitate.
Lustig je ovih dana boravio u Zagrebu, povodom petog Festivala židovskog filma, čiji je idejni tvorac i glavni sponzor, i taj boravak iskoristio je da u javnost pusti informaciju koja, evo već više od nedelju dana, izaziva neku vrstu šoka, jer kako drugačije objasniti izostanak bilo kakvog reagovanja hrvatske javnosti.
Informacija glasi: Holivud priprema snimanje visokobudžetnog igranog filma o Jasenovcu!
Vest je, nema sumnje, prvorazredna. Nikada do sada niko se nije usudio da snimi igrani film o Jasenovcu. U Titovoj Jugoslaviji – u kojoj su hrvatski kadrovi, potpomognuti Slovencima, držali glavnu reč i određivali smerove ideoloških kretanja – nikome nije padalo na pamet da i spomene film o Jasenovcu, iz razloga koje, valjda, ne treba objašnjavati.
Raspad te velike države doneo je bedu u kojoj su se ipak snimali filmovi. Više nije bilo prepreka da se napravi film o najstrašnijem koncentracionom logoru Drugog svetskog rata (ovo je tvrdnja Branka Lustiga). Hrvatima to, naravno, nije padalo na pamet, dok su Srbi, onakvi kakvi su, snimali filmove o ratu u Bosni, inflaciji, kriminalu, gluvarenju po Beogradu…Koga je briga za Jasenovac!
Jevreje je briga. To je ozbiljan, sistematičan i krajnje pedantan narod, čiji vodeći ljudi, u različitim zemljama Evrope i Amerike, a svakako i na globalu, u njihovim krovnim organizacijama vode računa o svakom stratištu gde su ubijani, o svakoj jevrejskoj glavi, bila ona mrtva ili živa.
Od svih stratišta Drugog svetskog rata, mesta gde su Jevreji masovno ubijani, jevrejski Holivud nije filmski obradio još samo jedno mesto-Jasenovac. Evo, uradiće i to. Srbima je Jasenovac i ono što se tamo događalo za Drugog svetskog rata, poslednja rupa na svirali. Milion Srba manje ili više, živih ili mrtvih, ko će još i time da se bavi. Valja se izvinjavati okolnim narodima i pratiti šta se radi na „Farmi“ i u „Velikom bratu“. „Grand paradu“ da ne spominjem. To su glavne srpske brige.
Podsetiću, ne bez razloga, da je zahvaljujući Branku Lustigu Stiven Spilberg snimio „Šindlerovu listu“, jedan od svojih najboljih filmova, ostvarenje o stradanju Jevreja u Hitlerovim koncentracionim logorima i Nemcu Oskaru Šindleru koji ih spasava. I sam Lustig, kao sedmogodišnji dečak, bio je zatočen u logoru Aušvic.
Isti taj Lustig, na tragu onoga što sam izneo u gornjim redovima (za Srbe potpuno neshvatljivog ponašanja hrvatskih Jevreja), nagovorio je sredinom devedesetih Stivena Spilberga da napiše pismo Franji Tuđmanu, u kojem mu daje punu podršku i hvali njegove državničke sposobnosti i stepen demokratije tadašnje Hrvatske. Moja pamet nikada neće moći da objasni zbog čega se Lustig odlučio na takav potez; Spilbergu se nema šta zameriti, jer sumnjam da je u to vreme i znao gde je Hrvatska.
U međuvremenu nešto se, izgleda, promenilo u glavi Branka Lustiga. On je krajem maja ove godine u Zagrebu izjavio da je veoma razočaran što niko od predstavnika hrvatske vlasti nije došao na otvaranje Festivala židovskog filma, što ama baš niko iz vrha te vlasti nije učestvovao u „Maršu živih“ na Dan sećanja na holokaust, a da je posebno razočaran što niko u Hrvatskoj ne želi da snimi film o Jasenovcu.
„Nemojte se plašiti da ću od Ministarstva kulture tražiti novac za film o Jasenovcu. Ne, taj novac ću doneti iz Amerike“, poručio je Lustig članovima vlade Jadranke Kosor.
Vlada i dalje ćuti. Ne izjašnjavaju se ni javni kulturni radnici Hrvatske, muk je zavladao i u redovima filmadžija hrvatske države.
U kojoj je fazi realizacije ovaj film? Lustig je po tom pitanju prilično tajnovit. Objavio je samo da scenario pišu Slavko Goldštajn i Miljenko Jergović, a da će on, što se podrazumeva, obavljati producentske poslove. Pomagaće mu kćerka Sara. Otkud Goldštajn i Jergović u ovoj priči? Goldštajn je stari Lustigov prijatelj i sunarodnik, a Jergovićev angažman, moram da priznam, ipak predstavlja iznenađenje. Zahtevna i velika tema, što Jasenovac sigurno jeste, zahteva iskusne ljude. U tom smislu razumljivo je Lustigovo obraćanje Golštajnu, čija je jevrejska porodica prošla sličan put i gotovo identična stradanja kao i Lustigova. Jergovićev antifašizam, krajnje kritički odnos prema ustaštvu i višegodišnji angažman na književnom i publicističkom polju bili su, pretpostavljam, presudna preporuka za angažman na pisanju scenarija.

POZITIVNI SIGNALDa li Srbi imaju razloga da strahuju od filma o Jasenovcu? Priznajem, pitanje je pomalo čudno, možda budalasto, ali sve ovo što se Srbima događalo poslednjih 60 godina obavezuje na oprez svake vrste.
Jasenovac je, kako god posmatrali, sinonim stradanja Srba, pečat na kolektivnoj svesti hrvatskog naroda i još strašniji pečat srpskog stradanja. Jasenovački logor nije bio formiran da bi se zatvarali ideološki protivnici NDH, već da bi se ubijanjem smanjio broj Srba u NDH. Da se ukloni trećina koju je, po Mili Budaku, trebalo pobiti. U Jasenovcu su, u skladu sa učenjem i doktrinama Hitlerovih nacista, ustaše „rešavale“ i židovsko pitanje, nastojeći, uzgred, da se reše i Cigana. Njih su smatrali najmanje vrednima.
Nema sumnje da je Jasenovac osnovan pre svega zbog Srba, pa ako Branko Lustig osnovnu ideju filma postavi na toj osnovi, onda Srbi već sada treba da aplaudiraju. A šta ako je drugačije?
Lustig je Jevrejin, ceo svoj život, još od filma „Deveti krug“ iz 1960. godine, posvetio je borbi da se širom planete sazna šta su za vreme Drugog svetskog rata doživeli Jevreji. To je da čovek skine kapu i pokloni se do zemlje. Tako se služi svom narodu.
Ali, ovde se neodoljivom silinom nameće logično pitanje: Zbog čega bi jedan Jevrejin, u ovom slučaju Lustig, jedan od najuticajnijih u Holivudu, pravio film o koncentracionom logoru osnovanom sa ciljem ubijanja Srba? I to u vreme kada Srbi, oklevetani u devedesetim godinama, u vreme građanskog rata u Jugoslaviji, još uvek nose kolektivnu optužbu da su novi nacisti Evrope? Znači li to da će Lustigov film o Jasenovcu biti još jedan u nizu brojnih filmova o stradanju Jevreja u Drugom svetskom ratu?
Evo još logičnijeg pitanja: Zbog čega Srbi sami ne snime film o Jasenovcu; daleko od svake propagande, uzdignut do umetničkih visina. Imaju i scenariste i režisere, ništa slabije od onih u Holivudu. I novac bi mogao da se nađe, ubeđen sam. Ali nemaju ono treće i u današnjem svetu možda najvažnije; nemaju jaku produkciju. Nemaju Branka Lustiga.
Početkom 2009. godine u javnost je dospela priča – nikada potvrđena, ali ni demantovana – da Milorad Dodik i Boris Tadić imaju ideju o snimanju igranog filma o koncentracionom logoru Jasenovac i da su počeli sa prikupljanjem sredstava u tu svrhu. Pričalo se da im je namera angažovanje Stivena Spilberga kao režisera i Roberta de Nira za jednu od glavnih uloga.
Može li se iz činjenice da su Stiven Spilberg i Branko Lustig veliki prijatelji izvući zaključak da je ovo što se od Lustiga moglo čuti pre nekoliko dana u Zagrebu nastavak priče od pre dve godine? Odnosno, da će se film o Jasenovcu raditi u američko-srpskoj koprodukciji? Ako je tako, onda bi to za Srbe moglo da znači prvi veliki pozitivni signal iz Amerike. Tačnije, iz Holivuda.
Kako god bilo događaji će se na ovom polju odigravati brže nego što smo navikli. Tu biologija radi svoje; Lustig je napunio 78, a Slavko Goldštajn 82 godine života. Oni odavno nemaju višak vremena.

http://www.pecat.co.rs/2011/06/holivud-priprema-snimanje-igranog-filma-o-jasenovcu/

Jasenovac i minska polja istorije

DOKUMENTI | NATAŠA JOVANOVIĆ 

---

Piše Natalija Jovanović

O balkanskom „Holokaustu“ ćutalo se predugo i smišljeno, a slučaj Srebrenice koji je podignut i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini na isti nivo na kojem se nalazi 50 miliona Hitlerovih žrtava, samo govori o patološkoj mržnji koju su „bivša braća“ znala da proizvode od nesrećne ideje ujedinjenja 1918. godine, pa sve do  danas

Neposredno uoči hapšenja generala Ratka Mladića, kome je već godinama bez suđenja i presude, bez istrage i svedoka, stavljana na teret „drama Srebrenice 1995 “, u Banjaluci je održan naučni skup o Jasenovcu i zločinu koji se tamo desio nad Srbima tokom Drugog svetskog rata.
Koincidencijom ili ne, tek, predočeno je i međunarodnoj javnosti i diplomatskim službama najvažnijih faktora svetske politike da neće biti razgovora o međusobnim zločinima u XX veku, dok se onaj najveći, jasenovački, ne osudi, pre svega u Vatikanu. A o Jasenovcu se dugo ćutalo. I još se ćuti…

KAM I HAGUpravo je zato u trenutku izdaje i hapšenja Ratka Mladića, preostalog ključa za razumevanje ne samo rata tokom 90-ih već i vekovnog satiranja Srba s one strane Drine, banjalučki skup o Jasenovcu trebalo da bude vest dana. No, horovođe antisrpstva  rečju nisu pomenule skup na ovu temu. Umesto toga, svesni da će montirani zločin u Srebrenici, vodenički kamen oko vrata srpskog generala, metak u telo RS, početi da živi tek kada ga priznaju i u njega poveruju Srbi, na nacionalnoj televiziji Srbije prikazana su „Srebrenička polja smrti“, u nekada srpskoj novini štampan je dodatak sa naslovnom: „Vreme za kaznu“, na bezbroj antisrpskih sajtova prosute su salve pohvala upućene predsedniku Tadiću i njegovoj kamarili…Tako se uspostavilo da je sa „bosanskim koljačem“, kako je generala nazvala britanska štampa, moglo da saoseća tek  „tvrdo jezgro srpskih šovinista“.
Zašto nijedan režimski analitičar ili takozvani poslenik javne reči nije promucao ono što znaju Srbi s one strane Drine, a to je da je srpski general sprečio 1941? Kako se desilo da umesto srpskih, ruska glasila ocene da se stupanje u EU, vođeno režimom iz Beograda, za Srbe graniči sa nacionalnim poniženjem „jer u Mladićevom slučaju planiraju da sude čoveku koji je dao zakletvu državi kasnije jednostavno uništenoj. I poštovao ju je, kako je on to shvatao, do kraja“?  Kako je umesto naših istoričara upoznatih sa činjenicom da je teritorija s one strane Drine, kao najzapadnija pravoslavna zemlja koja duboko zadire u telo Vatikana, kroz istoriju uvek bila viđena za biološko čišćenje od Srba, objašnjenje za specifičan položaj RS ponudio biskup Perić na „HRT“-u izjavom da uloga Hrvata u Bosni nije nacionalna već svekatolička „jer su oni zadnja odbrana katoličanstva sve do Filipina“? Da li su Srbi danas umesto ustaškog kama dobili Damaklov mač Haškog tribunala?
Da li je Mladićeva krivica u tome što je sprečio da se pojavi neki novi Dučić koji će ispevati čuvene stihove:
„Nosi srpska reko krv naših sinova
Jer krvave reke svud su naše međe
Mačevi ubica svud su istog kova
Sada nosi unuke
nosaše pređe pretke“?Odgovore na ova pitanja mogao je ponuditi skup u Banjaluci posvećen Jasenovcu, sistemu koncentracionih logora i stratišta hrvatske države za istrebljenje Srba, Jevreja i Roma u Drugom svetskom ratu. Iza ove velike konferencije u Banjaluci stala je kompletna politička elita Republike Srpske. Na njenom otvaranju osim predsednika RS Milorada Dodika, bili su prisutni i predsednik vlade RS, kao i predsednik Skupštine RS i mnogi drugi istaknuti srpski političari u RS. Dodik je otvorio skup rečima: „Ova konferencija je značajna jer su izražene tendencije da se minimalizuje Jasenovac, a maksimalizuje incident poput Srebrenice“.

REVIZIJA BIBLIJSKE PREVAREMada je skup u Banjaluci bio planiran pre nego što je došlo do hapšenja generala Mladića, savršeno je jasno da je u svet trebalo da ode važna poruka kojom časni intelektualci šalju jednu važnu inicijaciju za istorijsku reviziju one biblijske prevare: da je zločin u Jasenovcu mali i da ga je počinila mala grupa ustaških ubica. O balkanskom „Holokaustu“ ćutalo se predugo i smišljeno, a slučaj Srebrenice koji je podignut i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini na isti nivo na kojem se nalazi 50 miliona Hitlerovih žrtava, samo govori o patološkoj mržnji koju su „bivša braća“ znala da proizvode od nesrećne ideje ujedinjenja 1918, ali i u vreme Titovog poluvekovnog mira.
Veliki prilog dolasku konačnih istina na skupu u Banjaluci dali su i vodeći intelektualci i duhovnici savremene Rusije, Ukrajine, SAD, Nemačke, Italije, Engleske, Srbije i RS…
Jer neobjašnjiva je činjenica da je u senci Aušvica i drugih nacističkih konclogora simbolima arijevske mašinerije smrti ostala nikada priznata i do kraja obelodanjena istina o sistemu logora Jasenovac, stratištu Jadovno, Jastrebarsko, Pagu, Rabu, Đakovu, te jedinstvenim u Evropi logorima za decu u pelenama…
Ova, Peta međunarodna konferencija održana je u vreme, kako su primetili pojedini učesnici, izraženog istorijskog revizionizma u prikazu i značaju koncentracionog logora Jasenovac. To se odnosi na istoriografske, publicističke pokušaje, umanjenje broja žrtava, ali i na novu postavku muzeja kojom je narušena autentična suština ovog logora, gde je za vreme Drugog svetskog rata na vrhuncu ustaškog ludila stradalo preko 700.000 Srba, 80.000 Roma i 23.000 Jevreja. Uklanjanjem rekvizita za mučenje iz postavke muzeja, te izostavljanjem navođenja ranijeg mesta življenja žrtava ne može se zaključiti da je postojanje ovog logora imalo osnovu u nacionalnim i verskim zakonima NDH, te da je među bodljikavim žicama ovog monstruoznog grada na najsvirepiji način umoreno 20.000 dece. Otuda je valjda Pedi Ešdaun, tadašnji visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu 2005. godine prilikom obeležavanja šezdesetogodišnjice proboja jasenovačkih logoraša izjavio da je morao da odbije poziv da poseti stratište u Velikoj Gradini, jer bi „tim činom umanjio značaj Srebrenice 1995“!
Poređenje Jasenovca sa Srebrenicom, u kojoj je brojka od oko „8.000 nevino ubijenih“ olako označila i poginule u borbama i one koji su se posle dešavanja na ovim prostorima trajno naselili u Americi i Australiji, Ešdaun je samo potvrdio da se stvaranje veštačke istorije u cilju kreiranja hipoteke kojom bi srpski narod trebalo da bude opterećen u budućnosti, u istoj meri u kojoj je godinama nosio kolektivnu krivicu za „Veliku Srbiju ili za „velikosrpski hegemonizam“, nastavlja...opšrirnije:

http://www.pecat.co.rs/2011/06/jasenovac-i-minska-polja-istorije/

Deklaracije Pete međunarodne konferencije o Jasenovcu

- Polazeći od neospornih činjenica da se u današnjoj Republici Hrvatskoj namerno i sistematski zatire sećanje na genocid koji su vlasti kvislinške Nezavisne Države Hrvatske (uključivala je i područje današnje Bosne i Hercegovine, posebno muslimane prozvane „cvijećem hrvatskog naroda“) tokom Drugog svetskog rata počinile nad Srbima, Jevrejima i Romima;
- Imajući u vidu da se u hrvatskim javnim glasilima i kvaziistorijskim radovima, ne samo prećutkuju, nego i radikalno umanjuju žrtve ovog genocida, naročito u Jasenovcu, i njihov broj svodi na samo 40. 000 ubijenih Srba, Jevreja i Roma, kao što je to u svojstvu istoričara, činio i prvi predsjednik Nezavisne Republike Hrvatske Franjo Tuđman;
- Imajući na umu da se ustaše kao počinioci zločina genocida u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, uključujući i Antu Pavelića, danas u Hrvatskoj od strane veoma uticajnog desnog krila istoriografije predstavljaju kao borci za nacionalno oslobođenje i nezavisnu Hrvatsku na tzv. temelju istorijskog i državnog prava hrvatskog naroda;
- Budući da istorijski dokazan genocid nad srpskim, jevrejskim i romskim narodom nikada nije bio predmet primjerene političke osude, ni u Titovoj komunističkoj Jugoslaviji, ni u današnjoj Republici Hrvatskoj i da hrvatski narod nikada nije prihvatio odgovornost za genocid počinjen u njegovo ime, kako je to inače uradio nemački narod za holokaust koji su u njegovo ime izvršili nacisti, a da ni Rimokatolička crkva nije osudila zločine genocida u NDH, kao što je osudila zločine na drugim evropskim stratištima u Drugom svjetskom ratu i izvinila se zbog učešća nekih njenih predstavnika u njima;
- Budući da vlasti Narodne Socijalističke Republike Hrvatske, kao federalne jedinice u okviru FNRJ, odnosno SFRJ, i današnje Republike Hrvatske, kao nezavisne države, nikada nisu ponudile i isplatile obeštećenje žrtvama genocida i njihovim potomcima;
- Budući da stratišta na kojima su žrtve ovog genocida bile mučene, masakrirane i ubijane, i masovne grobnice u koje su bacane i bez dužnog poštovanja i primjerenog obreda pokopane, do danas nisu na valjan način obilježeni i zaštićeni;
- Budući da su Ante Pavelić i mnogi njegovi doglavnici po okončanju rata pobjegli iz Nezavisne Države Hrvatske, koristeći tzv. pacovske kanale, uključujući i pomoć pojedinih vatikanskih klirika i prelata, te da mnogima od njih nije suđeno u zemlji, što bi hrvatski narod dovelo do priznanja nepojmljivih zločina počinjenih u njegovo ime i moralnog prosvetljenja i pročišćenja.
Imajući sve to na umu, Peta međunarodna konferencija o Jasenovcu zaključuje:
- Da su zločini ustaša nad Srbima, Jevrejima i Romima tokom Drugog svetskog rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj smišljen i planiran genocid, onakav kakav je definisan Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju genocida, usvojenom od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 9. decembra 1948. godine;
- Da je prilikom provođenja genocida samo u jasenovačkom sistemu hrvatskih koncentracionih logora za istrebljenje Srba, Jevreja i Roma i neistomišljenika, mučeno, pljačkano, silovano i potom ubijano od strane Hrvata ustaša 700. 000 Srba, 23. 000 Jevreja i 80. 000 Roma, jedino zbog toga što su pripadali drugom narodu, vjeri ili rasi;
- Da je Nezavisna Država Hrvatska bila jedina zemlja tokom Drugog svjetskog rata u kojoj su postojali koncentracioni logori za istrebljenje djece u Staroj Gradiški, Jasenovcu, Uštici, Jablancu, Jastrebarskom, Rijeci kod Jastrebarskog, Gornjoj Rijeci kod Križevaca i Lobogradu i da je u njima, prema nepotpunim istraživanjima stradalo 42. 791 srpsko dijete, 5. 737 romske djece i 3. 710 jevrejske djece;
- Da je zločin genocida u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj po svojim razmjerama najbliži holokaustu koji je u nacističkoj Njemačkoj izvršen nad Jevrejima;
- Da je tokom provođenja ovog genocida, veliki broj Srba bio prinuđen da, zarad spasa golog života, promijeni svoj nacionalni i duhovno-istorijski identitet i da se odrekne pravoslavne vjere i pod prisilom i smrtnom prijetnjom prihvati rimokatolicizam.
Polazeći od ovih zaključaka, Konferencija zahtijeva:
-Da Republika Hrvatska, kao država hrvatskog naroda, odlukom svojih najviših organa, prihvati istorijsku i svaku drugu odgovornost za genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima tokom Drugog svjetskog rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, uključujući i područje Bosne i Hercegovine;
- Da se na dostojan način obilježe i obezbijede sva mesta zločina genocida i čuva uspomena na njegove mnogobrojne žrtve;
- Da se u cjelini sačuva i održava kao spomenik žrtvama jasenovački kompleks koncentracionih logora za istrebljenje Srba, Jevreja i Roma;
- Da se utvrdi i sprovede program zaštite i uređenja Spomen-područja Donja Gradina, koji je nastavak projekta o uređenju Donje Gradine iz osamdesetih godina XX vijeka;
- Da se u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Republici Srpskoj i Republici Srbiji odredi isti dan u znak sjećanja na žrtve genocida u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj – Srbe, Jevreje i Rome;
- Da se utvrdi i u razumnom roku isplati pravična odšteta žrtvama ovog genocida i njihovim potomcima od strane Republike Hrvatske.
Konferencija očekuje da međunarodna javnost, posebno države antifašističke koalicije Drugog svjetskog rata, podrži ovu Deklaraciju o genocidu Nezavisne Države Hrvatske, kako bi posle sedamdeset godina čekanja ugledala svetlost dana.

http://www.pecat.co.rs/2011/06/jasenovac-i-minska-polja-istorije/

JUNACI NAŠEG DOBA: Čika Dulić

Piše: Piše: Milivoje Glišić

       Ne znam kako vi, ali ja sam imao sreće da neke večeri na nekoj od televizija vidim i čujem državni skeč prve vrste. U glavnoj ulozi bio je Dragan Šutanovac.
       Kratak sadržaj: ministar vojni trudi se da objasni svom desetogodišnjem sinčiću šta je to Evropska unija, ali pošto dete još nije dostiglo teorijski kapacitet svoga oca, ministar vojni prinuđen je da stvar uprosti i da fenomen opiše i deci razumljivim primerom i jezikom.
       Veli: to je nešto gde ćeš da naučiš da ne bacaš po ulici papire od čokolade i pikavce, pa da ih onda čika Dulić skuplja!
       (Možda nije sve baš u dlaku tako, ali ja sam takav smisao zapamtio. I priznajem, više me kopka šta bi ministar Šutanovac odgovorio da ga je sin pitao šta je to NATO, koju bi definiciju smislio, koji bi primer naveo? Ako bi rekao da Sunce izlazi na Zapadu, a zalazi na Istoku, to ne bi odgovaralo zasad utvrđenim naučnim činjenicama).
       Onda kamera zumira čika Dulića. Čika Dulić je onaj ministar za životnu sredinu i prostorno planiranje koji - prema šefici za sukob interesa Zorani Marković - nije u sukobu interesa, jer je zamrzao vlasništvo nad svojim firmama dok je ministar, a računa da bude ministar barem još godinu dana. Po obrazovanju je lekar-ortoped (ne dao Bog da slomijem nogu u njegovoj blizini!).
       Pre tri dana, međutim, na naše krajnje iznenađenje, iz Agencije za borbu protiv korupcije stigla je vest da je ministar čika Oliver Dulić ortak (suvlasnik) firme čuvenog tajkuna Milije Babovića, ali to teorijski ne bi trebalo da ima značaja - čika Dulić nije vlasnik cele firme, nego je samo ortak, ili u najboljem slučaju suvlasnik.
       Uostalom, firma se ne bavi prostornim planiranjem, nego proizvodi ambalažu od papira i kartona. Navedeno je da je vrednost 11 odsto čika Dulićevih akcija 800.000 evra, što je izazvalo opravdan čika Dulićev gnev. Veli da je reč o knjigovodstvenoj, a ne stvarnoj vrednosti: "Voleo bih da firma vredi 800.000 evra, a ako je neko voljan da ponudi te pare, mogu slobodno da kažem i u ime ostalih suvlasnika, da ćemo je prodati za toliko!"
       Agencija se usudila da odgovori: "Agencija je", kaže njen predstavnik, samo prenela ono što nam je gospodin Dulić dostavio i svojeručno potpisao. Ukoliko smatra da je reč o greški, neka je sam ispravi."
       Čika Dulić objašnjava - kao olakšavajuću okolnost - i kako je upoznao Miliju Babovića: "Bilo je to 2003. kada sam ja bio niko. Mi smo prodavali poslovnu ideju i tražili nekog da je finansira. Miliju Babovića sam prvi put video godinu i po dana pošto je firma počela da radi... Babovića sam viđao i kad sam posto ministar, ali isključivo povodom ekoloških problema njegove kompanije..."
       Očigledno je - i time ću da zaključim - da je Babović sam ušao u Dulićev sektor!
       Ima, opet, i važnijih pitanja od prostornog planiranja; na kraju krajeva, prostorno nas planiraju drugi. Otvoreno, preko svojih ambasada, i suprotno međunarodnim običajima i konvencijama. Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961. godine zabranjuje svaku zloupotrebu privilegija i imuniteta diplomatskih predstavnika, a naročito mešanje u unutrašnje poslove države prijema.
       Meri Vorlik (SAD) jača je od Bečke konvencije, kao što su bili jači i oni pre nje, kao što će biti jači i oni posle nje...
       Vladajući političari i njihovi mediji (nagradno pitanje: koji nisu njihovi!?) drže i dalje da je pitanje svih pitanja Kandidatura. Ako Srbija jednoga dana postane Kandidat za prijem u Evropsku uniju, znaće barem šta će čekati sledećih desetak godina - čekaće prijem u Evropsku uniju.
       To je toliko važno da je ministar Boža đelić već nekoliko puta - poslednji put prošle sedmice - zapretio političkim samoubistvom ukoliko nam se ne posreći Kandidatura.
       Ako do kraja godine ne dobijemo Kandidaturu, kaže đelić, moguće je da podnese ostavku, tako da je Božina sudbina u rukama Bramerca i Brisela...opširnije: 

http://www.svedok.rs/index.asp?show=77501

Vladika Teodosije: Srbi, sačuvajte svoju veru i zemlju

http://www.glas-javnosti.rs/clanak/drustvo/glas-javnosti-28-06-2011/srbi-sacuvajte-svoju-veru-i-zemlju

Vladika Teodosije poručio Srbima na Kosovu da ne prodaju olako svoju zemlju koju su njihovi preci skupo kupili

BEOGRAD - Episkop raško-prizrenski Teodosije poručio kosovskim Srbima, uoči Vidovdana, da ne prodaju nasleđenu i teško stečenu zemlju već da je ostave svojim potomcima.

U izjavi KIM radiju, episkop Teodosije je podsetio na zavet kneza Lazara „da sačuvamo svoju veru, svoje svetinje, svoju zemlju, koja nam je od Boga data, a najvažnije je da sačuvamo svoje prisustvo na Kosovu i Metohiji".

„Oni su ovu zemlju skupo kupili i zato mi danas nemamo pravo da je olako otuđimo, da prodajemo ono što sami nismo stekli, već smo nasledili. I to je moja poruka, da zaista više brinemo za ono što je neprolazno, večno i što će doći posle ovog života. Da ne bude da se mi danas više brinemo za ovo zemaljsko, kako ćemo što lepše proživeti ovaj život, a onda posle nas - da nas nije briga šta će ostati našoj deci i potomcima", kazao je vladika Teodosije.

Vladika je ponovio reči kneza Lazara „da je zemaljsko zamaleno carstvo, a nebesko uvek i doveka".

Govoreći o položaju Srba na Kosovu, vladika Teodosije je kazao da se istorija ponavlja, kao i da  se i danas polaže ispit koji su knez Lazar i kosovski junaci položili na Vidovdan.

„I kao što su oni svoje živote dali za svoju zemlju i otečastvo, tako i mi danas treba da mislimo na isto. Najvažnije je da ne budemo sebični, jer tamo gde je sebičnost prisutna, tu nema ljubavi prema bližnjem, nema bratoljublja i spremnosti da se žrtvujemo. Uvek se može učiti na primeru naših predaka i daj Bože da se naša deca uče na našem", kazao je Todosije.

Govoreći o ovogodišnjem obeležavanju Vidovdana, vladika Teodosije je najavio dolazak srpskog patrijarha Irineja, kao i predstavnika vlasti iz Beograda.  

Patrijarh Irinej će na Vidovdan služiti svetu liturgiju u porti manastira Gračanica u 8 sati, a potom i parastost srpskim junacima, postradalim 1389. godine na Gazimestanu u 13:00. Prema rečima, vladike Teodosija, očekuje se dolazak gostiju iz svih krajeva Srbije i dijaspore.

Luka Beograd: Akcije vrede 74 miliona evra

28. jun 2011.

Izvor: Beta, Emg.rs

http://www.emg.rs/vesti/srbija/158859.html

Luka Beograd saopštila je danas da je okvirna prodajna vrednost paketa akcija većinskog vlasnika firme
Worldfine 74 miliona evra. Kako se navodi u saopstenju, firma Vorldfajn iz Luksemburga je vlasnik
6.520.020 akcija, odnosno 93,6 odsto akcija Luke Beograd, čija je ukupna vrednost 54 miliona evra.




Na taj iznos se dodaje kamata koju država plaća kada se zadužuje na finansijskom tržištu i koja danas iznosi od 6,8 do 7,7 odsto godišnje.
Akcionari Luke očekuju ponudu Grada za otkup akcija

Udruženje akcionara Luke Beograd saopštilo je danas da očekuje da će Grad Beograd, ako namerava da preuzme Luku Beograd, ponuditi i otkup njihovih akcija.

"Razočarani smo pritiscima koji postoje godinama unazad prema Luci Beograd, čiji cilj nije podrška razvoju ovog dela grada, nego da se primoraju vlasnici akcija da svoje akcije prodaju jer se projekat ne razvija", rekao je predsednik Udruženja Milan Karanović.

Udružnje akcionara Luke Beograd je navelo da ima 873 člana i da odlučno sarađuje s kompanijom Vorldfin (Worldfin) koja je većinski vlasnik Luke i podržavaju realizaciju projekta "Grad na vodi".

"Akcionari u ovoj državi nisu zaštićeni, ne vlada pravni sistem, tako da ne možemo da planiramo svoja ulaganja jer ne uživamo pravnu sigurnost", istaknuto je u saopštenju Udruženja akacionara Luke.

Beogradski biznismen Milan Beko, vlasnik "Vorldfina", juče je saopštio da će Gradu Beogradu prodati svoje akcije u Luci Beograd, ali po ceni po kojoj je kupio, uvećanoj za kamatu koju država plaća stranim bankama kada se kod njih zadužuje.

Gradonačelnik Beograda Dragan Đilas prethodnog dana je rekao je Grad spreman da od vlasnika kupi Luku Beograd po ceni po kojoj je privatizovana, što je oko 40 miliona evra.

"Grad će dobiti preduzeće sa 200 hektara zemljišta i razrađenom razvojnom strategijom na bazi Libeskindovog projekta (arhitekta Danijel Libeskind) 'Grad na vodi'", istakao je Beko i dodao da "ne postoji pojedinac koji može da odoli napadu države" i da on u tome nije izuzetak.

Luka Beograd se spori s Gradom Beogradom oko prava na korišćenje zemljišta. Nedavno je Viši sud privremenom merom zabranio Luci da raspolaže spornim zemljištem od oko 100 hektara.

Beko je preko Vorldfina 2005. godine kupio 93 odsto akcija Luke za oko 40 miliona evra, ali je potvrdio da nije jedini vlasnik tog preduzeća. Mediji spekulišu da je suvlasnik Luke Miroslav Mišković, vlasnik Delta holdinga.
Sindikat Luke traži plate od 1.000 evra

Sindikat Luke Beograd saopštio je danas da je od menadžmenta zatražio da podizanje plata na prosek od
1.000 evra bude jedan od uslova za potpisivanje ugovora o prodaji te luke Gradu Beogradu. "To je prosečan nivo plata po radniku koliko je Dragan Đilas rekao da plaća zaposlene", navodi se u saopštenju sindikata.

Kako se ističe, Sindikat Luke "Beograd", kao reprezentativan sindikat u preduzeću i kao član Saveza samostalnih sindikata Srbije, smatra da je do sada korektno sarađivao s menadžmentom te luke i ističe
da je poslodavac poštovao kolektivni ugovor.

Vedrana Rudan: Dan žalosti

http://www.rudan.info/dan-zalosti/
OBJAVLJENO: JUNE 22ND, 2011 | KATEGORIJE: HRVATSKA | 24 KOMENTARA| VEDRANA RUDAN


Sigurna sam da mi nećete povjerovati. Pojma nemam kad je Dan državnosti, saznat ću htjela to ili ne. Hrvatska ima, nemojte me držati za riječ, čini mi se, dvadeset godina. Da nismo pobijedili četnike ne bi bilo ni Hrvatske ni rođendana ni zastava ni praznika ni razularenih političara koji će slaviti Pobjedu sa čašom šampanjca u ruci.

Sjećam se kao da je jučer bilo. Četnici su rokali po Dubrovniku, Vukovaru, Zagrebu, Zadru, Osijeku…O manjim gradovima i selima da se ne govori. Naši su dečki, slabo naoružani, ginuli na sve strane. Hrvatski listovi bili su puni fotografija mrtvih heroja i živih političara.

Dobismo slobodu. Neko vrijeme, kratko vrijeme, na ekranima državne teve znale su se ukazivate majke poginulih dječaka i govoriti kako su ponosne što su ostale bez sinova koji su svoje mlade živote dali za “ovo.” Kamo su nestale sve te žene? Umrle su? Zato jer su spoznale što je “ovo.”

A što je “ovo” u čemu živimo? Obećaše nam da ćemo biti svoj na svome. A INU je Sanader uručio Mađarima za nekoliko milijuna eura. Nitko nam ne govori tko je i za koliko banke prodao Talijanima, Nijemcima, Austrijancima…

Ne znamo čiji su naši hoteli, najljepše vile na obali, čija će biti brodogradilišta ni tko će na našoj djedovini sebi graditi golf terene. Koji je službeni jezik u Hrvatskoj? U bankama je to njemački ili engleski, u Opatiji, mom rodnom gradu, moraš znati ruski ako misliš Rusu biti vrtlar ili sluškinja.

Trgovački centri su pitaj boga čiji, opskurni hrvatski graditelji ruše srce Zagreba a Država im pomaže. Čijim je kapitalom razorena Varšavska? I dok kordoni policije štite Paradu ponosa, jer nas to čini civiliziranima, kordoni policije štite i razbojnike koji ruše Zagreb, a cure i dečke koji mirno prosvjeduju mlate pendrecima i trpaju u zatvore.

Glavno da više nema rata? Djeca, hvala bogu, ne ginu? Ne ginu? Što mi o tome znamo? Naši mediji koji nisu naši ne izvještavaju koliko je naše djece poginulo u Afganistanu. Roditelji kojima se izručuju lijesovi umotani u američku ili ipak hrvatsku zastavu ne daju izjave u centralnom dnevniku. A i to smrvljeno meso koje stiže iz Afganistana u naše krajeve…Pitaj boga koliko je hrvatsko a koliko srpsko, albansko, američko…

Roditelji siročića koji u Afganistanu ne ratuju, oni ”samo obučavaju”, nemaju love da bi platili forenzičare i utvrdili da li će zaista hrvatskoga sina položiti u svetu hrvatsku zemlju koja više nije ni sveta ni hrvatska.Pojma nemamo ni zašto ljudi crkavaju u Sisku ali nam je poznato da je svaka rafinerija u plamenu, pa tako i sisačka, osobito zdrava za ljudski organizam.

U Primorsko-goranskoj županiji ljudi umiru od raka poput muha u bolnicama čiji se stropovi ruše na glave pacijenata, žohari i štakori tamo su domaće životinje a liječnici dijagnoze pišu na pisaćim mašinama kojima nedostaje bar dvadeset slova.

Bolesni u zlatu plaćaju preglede u privatnim medicinskim ustanovama, stotine tisuća ljudi ne može dobiti posao, u mirovinu trenutno mogu samo oni koji plate tisuće eura. Da, primit će nas u Evropu jer više nismo ono što smo bili, balkanski divljaci. I nismo.

Divljaci se bune, urlaju, dižu revolucije, ubijaju svoje gospodare i ne boje se ni Boga ni Bajića. Postali smo civilizirani, ne uznemiruju nas bombe obogaćene osiromašenim uranom koje su Ameri bacali u Jadran nakon bombardiranja Srbije. Takozvane “humane bombe” koje ruše samo zgrade a ljude ubijaju s odgodom nikad nisu bile tema ni naših tiskovina ni teve emisija.

Skoro zaboravih, ušli smo u NATO, trajlalalalala… A što reći o sreći naših mladih koji su preko noći stekli pravo da sebi na kredit kupe stan i auto. Dok su se moji vršnjaci u mrskom socijalizmu vozili u četničkoj stojedinici tek kad bi navršili četrdesetu, doduše stan su dobivali prije, danas nema tridesetogodišnjaka koji još neko vrijeme, ako roditelji prodaju svoju kuću, neće živjeti u novom stanu i voziti novi auto. A švicarac raste, a kamate rastu, nezaposlenost raste, glad, bijeda neviđena.

Kontejneri su restorani hrvatskoga naroda…Pa ipak, slavit ćete. Vijorit će se zastave, mahat će vam i Kosor i Bajić, par koji nikad ne bi smio biti par a stalno su par, o slobodi će vam šaptati Josipović koji će možda na feštu pozvati i Tadića…Što je bilo bilo je.

Na krvavu prošlost treba staviti križ, u zlato obučeni Bozanić to će i učiniti, i krenuti dalje. Kamo? U prodaju vode i struje. Ne znam da li nam je još nešto ostalo. A da se nismo borili? Da nismo tisuće i tisuće mladih života položili na oltar naše domovine? Što bi nam se dogodilo? Kako bismo živjeli?

Lako je odgovoriti na to pitanje. Našom zemljom ne bi vladale multinacionalke, NATO i domaće lopine nego četnici. Da smo se predali četnicima tisuće i tisuće mladih ljudi ostalo bi živo i postalo četničko roblje. Ovako…Ovako smo, je li, slobodni.

A možda bi bilo bolje da smo zemlju predali četnicima. Ne bismo morali trošiti lovu na tečajeve stranih jezika. Glupa sam poput Hrvata koji plače kada čuje himnu. Da smo se predali četnicima oni bi se predali NATO-u, multinacionalkama, Amerima, Kinezima…Sve bi bilo isto ali ne bi bilo mrtvih heroja koji nam u ove svečane hrvatske dane griju dušu. Da, to ne bi bilo to.

Imate pravo. Slavite. I govorite okolo da smo u ratu pobijedili. I da sam ja luda. I da ste vi svoj na svome. I da ste ovo čekali od stoljeća sedmog. A ja sam izdajica domovine. I jesam.

”Ovo” ja ne držim svojim toplim domom, za “ovo” se nikad nisam borila ni ja ni nitko moj. Plješćite. Mašite zastavicama. Plačite dok budete gledali fotografiju svoga mrtvog djeteta. I mislite kako se isplatilo. Baš me briga. Ja ću na prozor objesiti crnu krpu na pola koplja.

Po nalogu NATO treba ukinuti Kumanovski sporazum i rezoluciju 1244 koja je bedem odbrane teritorijalne celovitosti Srbije: pravi čovek za taj posao - Dragan Šutanovac

http://www.pressonline.rs/sr/vesti/vesti_dana/story/165988/Izmena+Kumanovskog+sporazuma.html

ADMINISTRATIVNA LINIJA - MINISTAR ŠUTANOVAC U KOPNENOJ ZONI BEZBEDNOSTI
Izmena Kumanovskog sporazuma

Ministar odbrane Dragan Šutanovac juče je posetio vojnu bazu „Veliki Trn" u kopnenoj zoni bezbednosti koja se nalazi na samo dva i po kilometra od administrativne linije sa Kosovom i Metohijom, i istakao potrebu za promenom Kumanovskog sporazuma iz 1999.

Obilazak ... Dragan Šutanovac

U ovoj bazi stalno boravi oko trideset vojnika i podoficira koji obezbeđuju i nadgledaju 17 kilometara administrativne linije, kao i prostor kopnene zone bezbednosti. Prema rečima ministra Šutanovca, on je odlučio da obiđe „Veliki Trn" pošto je ta vojna baza „najisturenija i do sada najmanje posećivana". Među pripadnicima vojske koji su stacionirani u ovoj bazi, nalaze se i dve devojke profesionalna vojnika.

Šutanovac je istakao da su pripadnici Vojske Srbije na ovom prostoru na kome živi veoma mali broj ljudi njihov glavni oslonac i da pored pitanja bezbednosti daju veliki doprinos u civilnom životu.

- Vojska Srbije danas nije samo faktor stabilnosti i bezbednosti, već i faktor ekonomskog razvoja - rekao je Šutanovac.

Dragan Šutanovac je u obraćanju medijima istakao potrebu za novom relaksacijom Kumanovskog sporazuma iz 1999, kojim je formirana KZB. Kako je rekao Šutanovac, ta relaksacija bi bila od obostrane koristi i Vojsci Srbije i pripadnicima KFOR-a.

Šutanovac je ujedno ocenio da je saradnja Vojske Srbije i KFOR-a izuzetno kvalitetna, i dodao da Srbija na svim nivoima vrši pritisak da ne dođe do smanjenja brojčanog stanja Kfora, kako bi se obezbedili mir i stabilnost.

Vedrana Rudan: Papu treba u Haag k Mladiću, ali Mladić zaslužuje bolji tretman i uvjete

http://www.index.hr/xmag/clanak/vedrana-rudan-papu-treba-u-haag-k-mladicu-ali-mladic-zasluzuje-bolji-tretman-i-uvjete/555241.aspxu











Foto: Facebook, Goran Mehkek/ Cropix


DOLAZAK Pape u Hrvatsku izazvao je podijeljene reakcije. Dok su vjernici presretni što će imati priliku vidjeti svog poglavara, nevjernici samo pokušavaju preživjeti sav taj cirkus. Jedna od osoba koja pokušava preživjeti je i Vedrana Rudan koja je u razgovoru za Index komentirala što misli o dolasku Svetog Oca. Književnica je bila standardno bez dlake na jeziku stoga preporučujemo vjernicima sa slabijim srcem da preskoče ovaj tekst.


"Treba imati na umu da je elementarna nepogoda stigla u Hrvatsku"


Odmah na početku, Vedrana nam je dala do znanja koje je njeno mišljenje o ovom velikom vjerskom događaju: "Ne volim cirkus pa tako nisam nisi gledala Papu kad je došao niti me zanimalo što će reći". Na pitanje što misli o tome da je i ona, kao i svi porezni obveznici financirala posjet Svetog Oca, ona odgovara u svom stilu: "Ništa ne mislim o tome. Strogo se čuvam da ne plaćam porez u ovoj državi". Blokada prometa i zabrana izlaska na balkone u Zagrebu, također je pretjerano ne zanimaju. "Kad je Papa bio u Rijeci, Zagrepčani nisu suosjećali s nama pa nećemo niti mi s njima. Treba imati na umu da je elementarna nepogoda stigla u Hrvatsku i sada to treba izdržati", izjavila je književnica.





"Mislim da bi Mladić u odnosu na Papu trebao dobiti malo bolji smještaj i uvjete"


"Kad je Papa prije nekoliko godina posjetio Rijeku, bio je daleko od moje kuće. Otprilike sto metara. Do mene je došla ta informacija pa sam uzela godišnji odmor 15 dana prije nego je 'to' došlo blizu", ispričala nam je Vedrana kako je izgledao njen najbliži "susret" s Papom. O poglavaru Crkve nema pretjerano dobro mišljenje i smatra da bi on trebao pred sudom odgovarati za sve što je Crkva učinila u prošlosti. "Mislim da je Papa na čelu zločinačke organizacije i da bi zbog svih zločina koje je katolička Crkva u svojoj prošlosti učinila, a pritom ne mislim samo na seksualne zločine, nego i na financijske, trebao otići u Haag da mu se sudi. Sada je tamo Mladić, a svakako mislim da bi trebao biti i on", komentirala je Vedrana koja ipak ne izjednačava težinu Mladićevih zločina sa Crkvom pa kaže: "Mislim da bi Mladić u odnosu na Papu trebao dobiti malo bolji smještaj i uvjete", zaključila je Vedrana Rudan.

VEDRANA RUDAN DOBILA OTKAZ U NACIONALU: Dragi Papa, di sam pogrišila? Da li Katolička crkva krade, vara, laže, manipulira, obmanjuje… ?

Vedrana Rudan ponovno je dobila otkaz. Ovoga puta zamjerila se vlasniku Nacionala Haraldu von Seefridu tekstom o Papi(Papa, pivo, p****) koji mu nije bio po volji


Hrvatska publicistkinja i književnica Vedrana Rudan, nakon što joj je glavni urednik dao otkaz objasnivši da je vlasnik konzervativan objavila je na svom blogu "Otvoreno pismo papi Benediktu XVI." Ono što je najvjerovatnije zasmetalo vlasniku Nacionala, i zbog čega je uslijedila "zahvala na saradnji", su rečenice "Papa je samo čelnik zločinačke organizacije koja dvije tisuće godina ubija, krade, siluje i budalama koje sve to plaćaju obećaje carstvo nebesko.”

Ovo nije prvi put da Rudan ispašta zbog svog mišljenja koje bez dlake na jeziku jasno i glasno govori. Otvoreno pismo objavljujemo u cjelosti.

Otvoreno pismo papi Benediktu XVI.

Dragi Papa!

Ne bih Vas gnjavila da nisam dobila otkaz. Bilo je ovako. U petak u 21.30 zazvonio mi je mobitel. Urednik Nacionala. ?! Smrzla sam se. Znala sam što me čeka ali zašto ovaj put? Nije bio precizan, rekao je da mi se zahvaljuje na suradnji, da je većinski vlasnik Nacionala gospodin Harald von Seefried “konzervativan”, nešto o “vrijeđanju vjerskih osjećaja” ili tome slično, njemu je žao, pa me lijepo pozdravio.

Danas je ponedjeljak. Tri dana i tri noći ne spavam, ne jedem, vrtim u glavi svoje tekstove, a onda skužim, gospodin Harald von Seefried je gospodar moga života vrlo kratko…Jes! Zadnji tekst. Tu leži problem. Vi ne čitate Nacional zato moram citirati samu sebe. “Papa je samo čelnik zločinačke organizacije koja dvije tisuće godina ubija, krade, siluje i budalama koje sve to plaćaju obećaje carstvo nebesko.” I još sam dodala da bi Vas trebalo strpati u Haag.

Doduše, za Index sam bila preciznija, rekla sam da biste tamo trebali odsjesti u lošijoj ćeliji od one u kojoj je Mladić jer su i Vaši zločini veći. Mislila sam na zapovjednu odgovornost, nisam čula da ste nekoga osobno ubili, opljačkali hrvatski budžet ili silovali dječačića u Bostonu. To su činili i čine Vaši dečki.

Di sam pogrišila? Da li Katolička crkva krade, vara, laže, manipulira, obmanjuje… Imate milijune koje ne namjeravate udijeliti sirotinji kojoj obećajete plaću, socijalno i zdravstveno tek kad krepa od gladi. Sveti Oče, na nogama nosite crvene prada cipele kakve sam i ja namjeravala sebi kupiti ako poživim i ostanem raditi u Nacionalu.

A vidite me danas! I mene cipele na nebu čekaju. Sveti Oče, što je moj grijeh moj preveliki grijeh? Sjetite se koliko su Vaši velečasni diljem svijeta potucali nevine dječice, koliko je ljudi pobijeno u križarskim ratovima, koliko su neke pape imale dječurlije… A naši popovi, to možda ne znate, u ovoj sirotoj zemlji u kojoj stotine tisuća ljudi ostaje bez posla, grade dvere od oniksa, na Trsatu ne izdaju račun kad prodaju gipsanu Majku Božju…

Da tako nešto učini ženica koja radi u trafici držala bi glavu u kontejneru čitav dan a ne samo kad odradi smjenu. A to što sam napisala da biste morali u Haag, ako mislite da sam pretjerala sjetite se da ste Vi osobno, Vaša Milosti, tako pišu svi svjetski mediji, štitili pedofile u svojim redovima, selili ih iz župe u župu kao da silovanje djece nije zločin, po meni za u Haag, nego otkačeni način opuštanja neprihvatljiv zlobnim nevjernicima.

Sveti Oče! Ovo me ne može opravdati ali ću Vam ipak napisati. Najprije je moja izjava glede Vaše Svetosti izašla na Indexu. Nećete vjerovati, 841 ljudi je napisalo da im se moje teze sviđaju. Provjerila sam. Nitko od njih nije dobio otkaz. Mislite da je to fer?

Doduše, jedno dvije stotine ljudi je u komentarima napisalo da sam kurvetina, da me treba j….., spaliti, raskomadati, ali to su katolici pa im opraštam. I na mom fejsu su me mnogi pohvalili. Ne, nemam ja toliko rodbine. Vaša Čistosti! Ovako bez posla, osjećam se k’o peder na Splitskoj rivi. U pooomooooć!

Čitam ovih dana kako ste jednu Ciganku koju je Berlusconi namjeravao potjerati u p….m……., neka Vam prevedu, pogladili po licu pa je zato Berlusconi neće dati umlatiti. Suze su mi na oči došle. Zato Vam, Vaša Premilosti, i pišem. Moj gospodar Harald von Seefried, naši mediji pišu, “po nacionalnosti Nijemac”, kao da je to bitno, dao mi je otkaz čim je postao vlasnik Nacionala i moje sudbine.

Ja Vas molim da Vi, naravno uz Božju pomoć, učinite nešto da mi gore spomenuti gospodin istom brzinom i plati ono što mi je ostao dužan. Nadam se da ne očekujem previše od Vas, Sveti Oče.

Hvaljen Isus i Marija, Vedrana Rudan

P.S. Duguju mi 11.000 kuna.


'Sporni' tekst koji je rezultirao otkazom
Iako je sa svojim stavovima riječka književnica dobro poznata javnosti čime je regrutirala brojne obožavaoce, stvorila je i opake protivnike. Na spisak "neprijatelja broj jedan" stavila ju je i Katolička crkva, ali i State Department. DEPO PORTAL prenosi i "sporni" tekst koji je objavljen u Nacionalu, a zbog kojeg je Vedrana Rudan dobila otkaz.
Orginal tekst:Papa, pivo, pička
Mi Hrvaaaaati smo dobar narod. Samo smo se nekoliko tjedana valjali ulicama i urlikali tražeći pravdu. Vlast, znajući s kim ima posla, rekla je policiji da ne izvlači pendrek jer će se bukači ugasiti i bez pomoći sa strane.

I bi tako. O čemu govore Hrvati dok piju kavu po deset kuna, što izgovaraju u mikrofon mladoj novinarki na cesti? Godinama ponavljaju isto: radimo a ne dobivamo plaću. Bolesni smo a ne možemo dočekati operaciju ili pregled. Djeca su nam diplomirala ali ne dobivaju posao. Hulahopke za bebu staru tri mjeseca koštaju pedeset kuna. Dječje cipelice tristo kuna. Izlet u London na koga po preporuci razrednika odlaze srednjoškolci, ne, nije to maturalno putovanje, samo skok do Londona na nekoliko dana, tri tisuće kuna. Nitko od roditelja ne pita zašto djeca moraju u London, koliku proviziju diže profesor…

Mnogi stari Hrvati imaju stare roditelje, nepokretne i teško bolesne. Starački domovi pucaju po šavovima, ako i uhvatiš krevet cijene se kreću od pet do dvanaest tisuća kuna. Djeca boravak starcima u domu plaćaju u zlatu a vlasnik doma osoblje ne plaća mjesecima. Medicinske sestre, čistačice, terapeuti, da bi riječ rekli.

Čemu se nadaju svi ti hrvatski glupani i glupače? Da će im lova kad-tad sjesti na račun? U Hrvatskoj? Odnosi sa bankama posebna su priča. Te nam institucije obučene u mramor, kamen i željezo preko svih medija nude tisuću mogućnosti kako izaći iz dužničkog pakla u kome ne bismo bili da nismo s njima imali posla.

Ali, kad uđeš u banku zatražiti pomoć čuješ sasvim drugu priču. Ne, ne može odgoda iako ste izgubili posao, ne, ne možete godinu dana plaćati samo kamatu dok malo dođete k sebi zbog skoka švicarca, mi zaista želimo pomoći štedišama koje su u frci osim ako te štediše nisu, poput vas, iznimka.

Ogorčena stranka u tim trenucima urlajući spominje teve emisiju “Potrošački kod”, jedini as koga sirotinja izvlači iz rukava. Novinari te emisije bore se poput lavova za pravdu i istinu i trebali bi biti pravi strah i trepet za sve hrvatske lopine.

Ipak, banke se previše ne uzbuđuju. Sve hrvatske televizije žive od njihovih reklama. Što preostaje Hrvatima? Neki se hvataju pištolja, krenu u banku u kojoj nemaju kredit pa ukradenim novcem plate dug u onoj u kojoj imaju. Drugi prodaju gram marihuane i dobiju pravo na dvogodišnju besplatnu hranu i krov nad glavom. Uz puni pansion Hrvatu ili Hrvatici osiguran je i liječnik do koga može u zatvoru doći brže nego na slobodi, psiholog, psihijatar a, ako ti se smiluju bivši pajdaši i zatvorski čuvari, bez veće frke možeš i do droge.

Koliko tema za hrvatske medije. Novinarima nikad nije bilo lakše. Još pred samo nekoliko godina morali su ispod omiljenih mostova danima čekati da neko siroče skoči u hladnu vodu da bi skončalo. Već idućeg jutra fotografija bi mu osvanula na naslovnici majčinog omiljenog lista.

Danas se sve promijenilo nagore. Drastično. Toliko se ljudi ubija, svaki je most omiljeni most, novinari ne stižu snimiti sve utopljenike, one koji su si uvalili zlatni šut ili cijev pištolja u usta. A ljudi koji su nekad s velikim užitkom u crnim kronikama gledali mrtvace na obali rijeke danas ne čitaju ni novine koje im se besplatno nude u kafiću. Znaju da već za koji tjedan u njima može osvanuti fotografija njihovog mokrog leša. Ako, poput mene, žive u Primorju ili u blizini duboke rijeke.

Naravno da često na dalekoj pučini plutaju i novinarska tijela. Plaće su sve manje za stalno zaposlene, oni koji imaju ugovor povremeno dobiju pola od onoga što su ugovorili, a novinarima honorarcima sasvim je normalno da rade poput stoke a ne dobiju ni lipe.

I oni šute. Raspadaju se redakcije, ostaju novine koje ne liče ni na što, tiraži padaju jer vlasnici misle da novini ne trebaju novinari nego samo oglašivači. A oglašivačima trebaju novine koje neće pisati kako varaju radnike, koliko zarađuju na lihvarskim kamatama, u kakvoj su sprezi sa političarima i sudstvom.

Ovom bi zemljom vladalo totalno beznađe da nam nije došao papa. Država se smilovala, odriješila praznu kesu i iz nje izvukla četrdesetak milijuna kuna. Previše je ali ljude veseli. Neke. Ne vole baš svi gospodina u dizajnerskoj odori optočenoj zlatom. I nije im se svidio doček.

Mladi su bili odjeveni u dresove na kojima je pisalo Benedikt XVI, mahali su šalovima i drali se kao da su na utakmici Hrvatski dragovoljac – Cibalija. Neki, očito drogirani pop, dirigirao je nekom očito napuštenom zboru. Svi su mrdali tijelima i kesili se ali to nimalo nije ličilo na ono što crnci rade u svojoj crkvi kad su posebno nadahnuti iako je organizatoru vjerojatno to bilo na umu.

Zašto nam to rade? Papa je samo čelnik zločinačke organizacije koja dvije tisuće godina ubija, krade, siluje i budalama koje sve to plaćaju obećaje carstvo nebesko. Da smo bili pametni mogli smo ga u nedjelju locirati, uhititi i transferirati u Hag. Bijedne smo kukavice. Svojim gospodarima stalno poručujemo kako nas ne mogu toliko mučiti koliko mi možemo izdržati.

Ili se varam? Možda svi oko mene uživaju u svojim životima upravo onakvima kakvi jesu? U ulici u kojoj živim naletjela sam na tri jumbo plakata, stoje jedan pokraj drugoga. Na jednome je Papa, na drugome se cere dečki sa pivom u ruci, na trećem je gola cura. To je odgovor? Hrvatima za sreću trebaju samo tri p? Papa, pivo, pička.

Objavljeno 7.6.2011. u Nacionalu. i http://www.orbus.be/arhiva/2011/aktua3198.htm

(rudan.info)

(Blog Vedrane Rudan)

Vedrana Rudan: Otvoreno pismo papi Benediktu XVI.

http://www.rudan.info/otvoreno-pismo-papi-benediktu-xvi/

OBJAVLJENO: JUNE 13TH, 2011 | KATEGORIJE: HRVATSKA | 429 KOMENTARA| VEDRANA RUDAN

Dragi Papa!

Ne bih Vas gnjavila da nisam dobila otkaz. Bilo je ovako. U petak u 21.30 zazvonio mi je mobitel. Urednik Nacionala. ?! Smrzla sam se. Znala sam što me čeka ali zašto ovaj put? Nije bio precizan, rekao je da mi se zahvaljuje na suradnji, da je većinski vlasnik Nacionala gospodin Harald von Seefried “konzervativan”,  nešto o “vrijeđanju vjerskih osjećaja” ili tome slično, njemu je žao, pa me lijepo pozdravio.

 Danas je ponedjeljak. Tri dana i tri noći ne spavam, ne jedem, vrtim u glavi svoje tekstove, a onda skužim, gospodin Harald von Seefried je gospodar moga života vrlo kratko…Jes! Zadnji tekst. Tu leži problem. Vi ne čitate Nacional zato moram citirati samu sebe. “Papa je samo čelnik zločinačke organizacije koja dvije tisuće godina ubija, krade, siluje i budalama koje sve to plaćaju obećaje carstvo nebesko.” I još sam dodala da bi Vas trebalo strpati u Haag.

 Doduše, za Index sam bila preciznija, rekla sam da biste tamo trebali odsjesti u lošijoj ćeliji od one u kojoj je Mladić jer su i Vaši zločini veći. Mislila sam na zapovjednu odgovornost, nisam čula da ste nekoga osobno ubili, opljačkali hrvatski budžet ili silovali dječačića u Bostonu. To su činili i čine Vaši dečki.

Di sam pogrišila? Da li Katolička crkva krade, vara, laže, manipulira, obmanjuje… Imate milijune koje ne namjeravate udijeliti sirotinji kojoj obećajete plaću, socijalno i zdravstveno tek kad krepa od gladi. Sveti Oče, na nogama nosite crvene prada cipele kakve sam i ja namjeravala sebi  kupiti ako poživim i ostanem raditi u Nacionalu.

 A vidite me danas! I mene cipele na nebu čekaju. Sveti Oče, što je moj grijeh moj preveliki grijeh? Sjetite se koliko su Vaši velečasni diljem svijeta potucali nevine dječice, koliko je ljudi pobijeno u križarskim ratovima, koliko su neke pape imale dječurlije… A naši popovi, to možda ne znate, u ovoj sirotoj zemlji u kojoj stotine  tisuća ljudi ostaje bez posla, grade dvere od oniksa, na Trsatu ne izdaju račun kad prodaju gipsanu Majku Božju…

Da tako nešto učini ženica koja radi u trafici držala bi glavu u kontejneru čitav dan a ne samo kad odradi smjenu. A to što sam napisala da biste morali u Haag, ako mislite da sam pretjerala sjetite se da ste Vi osobno, Vaša Milosti,  tako pišu svi svjetski mediji, štitili pedofile u svojim redovima, selili ih iz župe u župu kao da silovanje djece nije zločin, po meni za u Haag, nego otkačeni način opuštanja neprihvatljiv zlobnim nevjernicima.

 Sveti Oče! Ovo me ne može opravdati ali ću Vam ipak napisati. Najprije je moja izjava glede Vaše Svetosti izašla na Indexu. Nećete vjerovati, 841 ljudi je napisalo da im se moje teze sviđaju. Provjerila sam. Nitko od njih nije dobio otkaz. Mislite da je to fer?

Doduše, jedno dvije stotine ljudi je u komentarima napisalo da sam kurvetina, da me treba j….., spaliti, raskomadati, ali to su  katolici pa im opraštam. I na mom fejsu su me mnogi pohvalili. Ne, nemam ja toliko rodbine. Vaša Čistosti! Ovako bez posla, osjećam se k’o peder na Splitskoj rivi. U pooomooooć!

Čitam ovih dana kako ste jednu ciganku koju je Berlusconi namjeravao potjerati u p….m……., neka Vam prevedu, pogladili po licu pa je zato Berlusconi neće dati umlatiti. Suze su mi na oči došle. Zato Vam, Vaša Premilosti, i pišem. Moj gospodar Harald von Seefried, naši mediji pišu, “po nacionalnosti Nijemac”, kao da je to bitno, dao mi je otkaz čim je postao vlasnik Nacionala i moje sudbine.

 Ja Vas molim da Vi, naravno uz Božju pomoć, učinite nešto da mi gore spomenuti gospodin istom brzinom i plati ono što mi je ostao dužan. Nadam se da ne očekujem previše od Vas, Sveti Oče.

Hvaljen Isus i Marija, Vedrana Rudan

P.S. Duguju mi 11.000 kuna.

Papa, pivo, pička

OBJAVLJENO: JUNE 11TH, 2011 | KATEGORIJE: NACIONAL | 39 KOMENTARA| SLAVEN HRVATIN

Mi Hrvaaaaati smo dobar narod. Samo smo se nekoliko tjedana valjali ulicama i urlikali tražeći pravdu. Vlast, znajući s kim ima posla, rekla je policiji da ne izvlači pendrek jer će se bukači ugasiti i bez pomoći sa strane.

I bi tako. O čemu govore Hrvati dok piju kavu po deset kuna, što izgovaraju u mikrofon mladoj novinarki na cesti? Godinama ponavljaju isto: radimo a ne dobivamo plaću. Bolesni smo a ne možemo dočekati operaciju ili pregled. Djeca su nam diplomirala ali ne dobivaju posao. Hulahopke za bebu staru tri mjeseca koštaju pedeset kuna. Dječje cipelice tristo kuna. Izlet u London na koga po preporuci razrednika odlaze srednjoškolci, ne, nije to maturalno putovanje, samo skok do Londona na nekoliko dana, tri tisuće kuna. Nitko od roditelja ne pita zašto djeca moraju u London, koliku proviziju diže profesor…

Mnogi stari Hrvati imaju stare roditelje, nepokretne i teško bolesne. Starački domovi pucaju po šavovima, ako i uhvatiš krevet cijene se kreću od pet do dvanaest tisuća kuna. Djeca boravak starcima u domu plaćaju u zlatu a vlasnik doma osoblje ne plaća mjesecima. Medicinske sestre, čistačice, terapeuti, da bi riječ rekli.

Čemu se nadaju svi ti hrvatski glupani i glupače? Da će im lova kad-tad sjesti na račun? U Hrvatskoj? Odnosi sa bankama posebna su priča. Te nam institucije obučene u mramor, kamen i željezo preko svih medija nude tisuću mogućnosti kako izaći iz dužničkog pakla u kome ne bismo bili da nismo s njima imali posla.

Ali, kad uđeš u banku zatražiti pomoć čuješ sasvim drugu priču. Ne, ne može odgoda iako ste izgubili posao, ne, ne možete godinu dana plaćati samo kamatu dok malo dođete k sebi zbog skoka švicarca, mi zaista želimo pomoći štedišama koje su u frci osim ako te štediše nisu, poput vas, iznimka.

Ogorčena stranka u tim trenucima urlajući spominje teve emisiju “Potrošački kod”, jedini as koga sirotinja izvlači iz rukava. Novinari te emisije bore se poput lavova za pravdu i istinu i trebali bi biti pravi strah i trepet za sve hrvatske lopine.

Ipak, banke se previše ne uzbuđuju. Sve hrvatske televizije žive od njihovih reklama. Što preostaje Hrvatima? Neki se hvataju pištolja, krenu u banku u kojoj nemaju kredit pa ukradenim novcem plate dug u onoj u kojoj imaju. Drugi prodaju gram marihuane i dobiju pravo na dvogodišnu besplatnu hranu i krov nad glavom. Uz puni pansion Hrvatu ili Hrvatici osiguran je i liječnik do koga može u zatvoru doći brže nego na slobodi, psiholog, psihijatar a, ako ti se smiluju bivši pajdaši i zatvorski čuvari, bez veće frke možeš i do droge.

Koliko tema za hrvatske medije. Novinarima nikad nije bilo lakše. Još pred samo nekoliko godina morali su ispod omiljenih mostova danima čekati da neko siroče skoči u hladnu vodu da bi skončalo. Već idućeg jutra fotografija bi mu osvanula na naslovnici majčinog omiljenog lista.

Danas se sve promijenilo nagore. Drastično. Toliko se ljudi ubija, svaki je most omiljeni most, novinari ne stižu snimiti sve utopljenike, one koji su si uvalili zlatni šut ili cijev pištolja u usta. A ljudi koji su nekad s velikim užitkom u crnim kronikama gledali mrtvace na obali rijeke danas ne čitaju ni novine koje im se besplatno nude u kafiću. Znaju da već za koji tjedan u njima može osvanuti fotografija njihovog mokrog leša. Ako, poput mene, žive u Primorju ili u blizini duboke rijeke.

Naravno da često na dalekoj pučini plutaju i novinarska tijela. Plaće su sve manje za stalno zaposlene, oni koji imaju ugovor povremeno dobiju pola od onoga što su ugovorili, a novinarima honorarcima sasvim je normalno da rade poput stoke a ne dobiju ni lipe.

I oni šute. Raspadaju se redakcije, ostaju novine koje ne liče ni na što, tiraži padaju jer vlasnici misle da novini ne trebaju novinari nego samo oglašivači. A oglašivačima trebaju novine koje neće pisati kako varaju radnike, koliko zarađuju na lihvarskim kamatama, u kakvoj su sprezi sa političarima i sudstvom.

Ovom bi zemljom vladalo totalno beznađe da nam nije došao papa. Država se smilovala, odriješila praznu kesu i iz nje izvukla četrdesetak milijuna kuna. Previše je ali ljude veseli. Neke. Ne vole baš svi gospodina u dizajnerskoj odori optočenoj zlatom. I nije im se svidio doček.

Mladi su bili odjeveni u dresove na kojima je pisalo Benedikt XVI, mahali su šalovima i drali se kao da su na utakmici Hrvatski dragovoljac – Cibalija. Neki, očito drogirani pop, dirigirao je nekom očito napušenom zboru. Svi su mrdali tijelima i kesili se ali to nimalo nije ličilo na ono što crnci rade u svojoj crkvi kad su posebno nadahnuti iako je organizatoru vjerojatno to bilo na umu.

Zašto nam to rade? Papa je samo čelnik zločinačke organizacije koja dvije tisuće godina ubija, krade, siluje i budalama koje sve to plaćaju obećaje carstvo nebesko. Da smo bili pametni mogli smo ga u nedjelju locirati, uhititi i transferirao u Hag. Bijedne smo kukavice. Svojim gospodarima stalno poručujemo kako nas ne mogu toliko mučiti koliko mi možemo izdržati.

Ili se varam? Možda svi oko mene uživaju u svojim životima upravo onakvima kakvi jesu? U ulici u kojoj živim naletjela sam na tri jumbo plakata, stoje jedan pokraj drugoga. Na jednome je Papa, na drugome se cere dečki sa pivom u ruci, na trećem je gola cura. To je odgovor? Hrvatima za sreću trebaju samo tri p? Papa, pivo, pička.

Objavljeno 7.6.2011. u Nacionalu.