- Polazeći od neospornih činjenica da se u današnjoj Republici Hrvatskoj namerno i sistematski zatire sećanje na genocid koji su vlasti kvislinške Nezavisne Države Hrvatske (uključivala je i područje današnje Bosne i Hercegovine, posebno muslimane prozvane „cvijećem hrvatskog naroda“) tokom Drugog svetskog rata počinile nad Srbima, Jevrejima i Romima;
- Imajući u vidu da se u hrvatskim javnim glasilima i kvaziistorijskim radovima, ne samo prećutkuju, nego i radikalno umanjuju žrtve ovog genocida, naročito u Jasenovcu, i njihov broj svodi na samo 40. 000 ubijenih Srba, Jevreja i Roma, kao što je to u svojstvu istoričara, činio i prvi predsjednik Nezavisne Republike Hrvatske Franjo Tuđman;
- Imajući na umu da se ustaše kao počinioci zločina genocida u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, uključujući i Antu Pavelića, danas u Hrvatskoj od strane veoma uticajnog desnog krila istoriografije predstavljaju kao borci za nacionalno oslobođenje i nezavisnu Hrvatsku na tzv. temelju istorijskog i državnog prava hrvatskog naroda;
- Budući da istorijski dokazan genocid nad srpskim, jevrejskim i romskim narodom nikada nije bio predmet primjerene političke osude, ni u Titovoj komunističkoj Jugoslaviji, ni u današnjoj Republici Hrvatskoj i da hrvatski narod nikada nije prihvatio odgovornost za genocid počinjen u njegovo ime, kako je to inače uradio nemački narod za holokaust koji su u njegovo ime izvršili nacisti, a da ni Rimokatolička crkva nije osudila zločine genocida u NDH, kao što je osudila zločine na drugim evropskim stratištima u Drugom svjetskom ratu i izvinila se zbog učešća nekih njenih predstavnika u njima;
- Budući da vlasti Narodne Socijalističke Republike Hrvatske, kao federalne jedinice u okviru FNRJ, odnosno SFRJ, i današnje Republike Hrvatske, kao nezavisne države, nikada nisu ponudile i isplatile obeštećenje žrtvama genocida i njihovim potomcima;
- Budući da stratišta na kojima su žrtve ovog genocida bile mučene, masakrirane i ubijane, i masovne grobnice u koje su bacane i bez dužnog poštovanja i primjerenog obreda pokopane, do danas nisu na valjan način obilježeni i zaštićeni;
- Budući da su Ante Pavelić i mnogi njegovi doglavnici po okončanju rata pobjegli iz Nezavisne Države Hrvatske, koristeći tzv. pacovske kanale, uključujući i pomoć pojedinih vatikanskih klirika i prelata, te da mnogima od njih nije suđeno u zemlji, što bi hrvatski narod dovelo do priznanja nepojmljivih zločina počinjenih u njegovo ime i moralnog prosvetljenja i pročišćenja.
Imajući sve to na umu, Peta međunarodna konferencija o Jasenovcu zaključuje:
- Da su zločini ustaša nad Srbima, Jevrejima i Romima tokom Drugog svetskog rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj smišljen i planiran genocid, onakav kakav je definisan Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju genocida, usvojenom od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 9. decembra 1948. godine;
- Da je prilikom provođenja genocida samo u jasenovačkom sistemu hrvatskih koncentracionih logora za istrebljenje Srba, Jevreja i Roma i neistomišljenika, mučeno, pljačkano, silovano i potom ubijano od strane Hrvata ustaša 700. 000 Srba, 23. 000 Jevreja i 80. 000 Roma, jedino zbog toga što su pripadali drugom narodu, vjeri ili rasi;
- Da je Nezavisna Država Hrvatska bila jedina zemlja tokom Drugog svjetskog rata u kojoj su postojali koncentracioni logori za istrebljenje djece u Staroj Gradiški, Jasenovcu, Uštici, Jablancu, Jastrebarskom, Rijeci kod Jastrebarskog, Gornjoj Rijeci kod Križevaca i Lobogradu i da je u njima, prema nepotpunim istraživanjima stradalo 42. 791 srpsko dijete, 5. 737 romske djece i 3. 710 jevrejske djece;
- Da je zločin genocida u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj po svojim razmjerama najbliži holokaustu koji je u nacističkoj Njemačkoj izvršen nad Jevrejima;
- Da je tokom provođenja ovog genocida, veliki broj Srba bio prinuđen da, zarad spasa golog života, promijeni svoj nacionalni i duhovno-istorijski identitet i da se odrekne pravoslavne vjere i pod prisilom i smrtnom prijetnjom prihvati rimokatolicizam.
Polazeći od ovih zaključaka, Konferencija zahtijeva:
-Da Republika Hrvatska, kao država hrvatskog naroda, odlukom svojih najviših organa, prihvati istorijsku i svaku drugu odgovornost za genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima tokom Drugog svjetskog rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, uključujući i područje Bosne i Hercegovine;
- Da se na dostojan način obilježe i obezbijede sva mesta zločina genocida i čuva uspomena na njegove mnogobrojne žrtve;
- Da se u cjelini sačuva i održava kao spomenik žrtvama jasenovački kompleks koncentracionih logora za istrebljenje Srba, Jevreja i Roma;
- Da se utvrdi i sprovede program zaštite i uređenja Spomen-područja Donja Gradina, koji je nastavak projekta o uređenju Donje Gradine iz osamdesetih godina XX vijeka;
- Da se u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Republici Srpskoj i Republici Srbiji odredi isti dan u znak sjećanja na žrtve genocida u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj – Srbe, Jevreje i Rome;
- Da se utvrdi i u razumnom roku isplati pravična odšteta žrtvama ovog genocida i njihovim potomcima od strane Republike Hrvatske.
Konferencija očekuje da međunarodna javnost, posebno države antifašističke koalicije Drugog svjetskog rata, podrži ovu Deklaraciju o genocidu Nezavisne Države Hrvatske, kako bi posle sedamdeset godina čekanja ugledala svetlost dana.
- Imajući u vidu da se u hrvatskim javnim glasilima i kvaziistorijskim radovima, ne samo prećutkuju, nego i radikalno umanjuju žrtve ovog genocida, naročito u Jasenovcu, i njihov broj svodi na samo 40. 000 ubijenih Srba, Jevreja i Roma, kao što je to u svojstvu istoričara, činio i prvi predsjednik Nezavisne Republike Hrvatske Franjo Tuđman;
- Imajući na umu da se ustaše kao počinioci zločina genocida u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, uključujući i Antu Pavelića, danas u Hrvatskoj od strane veoma uticajnog desnog krila istoriografije predstavljaju kao borci za nacionalno oslobođenje i nezavisnu Hrvatsku na tzv. temelju istorijskog i državnog prava hrvatskog naroda;
- Budući da istorijski dokazan genocid nad srpskim, jevrejskim i romskim narodom nikada nije bio predmet primjerene političke osude, ni u Titovoj komunističkoj Jugoslaviji, ni u današnjoj Republici Hrvatskoj i da hrvatski narod nikada nije prihvatio odgovornost za genocid počinjen u njegovo ime, kako je to inače uradio nemački narod za holokaust koji su u njegovo ime izvršili nacisti, a da ni Rimokatolička crkva nije osudila zločine genocida u NDH, kao što je osudila zločine na drugim evropskim stratištima u Drugom svjetskom ratu i izvinila se zbog učešća nekih njenih predstavnika u njima;
- Budući da vlasti Narodne Socijalističke Republike Hrvatske, kao federalne jedinice u okviru FNRJ, odnosno SFRJ, i današnje Republike Hrvatske, kao nezavisne države, nikada nisu ponudile i isplatile obeštećenje žrtvama genocida i njihovim potomcima;
- Budući da stratišta na kojima su žrtve ovog genocida bile mučene, masakrirane i ubijane, i masovne grobnice u koje su bacane i bez dužnog poštovanja i primjerenog obreda pokopane, do danas nisu na valjan način obilježeni i zaštićeni;
- Budući da su Ante Pavelić i mnogi njegovi doglavnici po okončanju rata pobjegli iz Nezavisne Države Hrvatske, koristeći tzv. pacovske kanale, uključujući i pomoć pojedinih vatikanskih klirika i prelata, te da mnogima od njih nije suđeno u zemlji, što bi hrvatski narod dovelo do priznanja nepojmljivih zločina počinjenih u njegovo ime i moralnog prosvetljenja i pročišćenja.
Imajući sve to na umu, Peta međunarodna konferencija o Jasenovcu zaključuje:
- Da su zločini ustaša nad Srbima, Jevrejima i Romima tokom Drugog svetskog rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj smišljen i planiran genocid, onakav kakav je definisan Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju genocida, usvojenom od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 9. decembra 1948. godine;
- Da je prilikom provođenja genocida samo u jasenovačkom sistemu hrvatskih koncentracionih logora za istrebljenje Srba, Jevreja i Roma i neistomišljenika, mučeno, pljačkano, silovano i potom ubijano od strane Hrvata ustaša 700. 000 Srba, 23. 000 Jevreja i 80. 000 Roma, jedino zbog toga što su pripadali drugom narodu, vjeri ili rasi;
- Da je Nezavisna Država Hrvatska bila jedina zemlja tokom Drugog svjetskog rata u kojoj su postojali koncentracioni logori za istrebljenje djece u Staroj Gradiški, Jasenovcu, Uštici, Jablancu, Jastrebarskom, Rijeci kod Jastrebarskog, Gornjoj Rijeci kod Križevaca i Lobogradu i da je u njima, prema nepotpunim istraživanjima stradalo 42. 791 srpsko dijete, 5. 737 romske djece i 3. 710 jevrejske djece;
- Da je zločin genocida u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj po svojim razmjerama najbliži holokaustu koji je u nacističkoj Njemačkoj izvršen nad Jevrejima;
- Da je tokom provođenja ovog genocida, veliki broj Srba bio prinuđen da, zarad spasa golog života, promijeni svoj nacionalni i duhovno-istorijski identitet i da se odrekne pravoslavne vjere i pod prisilom i smrtnom prijetnjom prihvati rimokatolicizam.
Polazeći od ovih zaključaka, Konferencija zahtijeva:
-Da Republika Hrvatska, kao država hrvatskog naroda, odlukom svojih najviših organa, prihvati istorijsku i svaku drugu odgovornost za genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima tokom Drugog svjetskog rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, uključujući i područje Bosne i Hercegovine;
- Da se na dostojan način obilježe i obezbijede sva mesta zločina genocida i čuva uspomena na njegove mnogobrojne žrtve;
- Da se u cjelini sačuva i održava kao spomenik žrtvama jasenovački kompleks koncentracionih logora za istrebljenje Srba, Jevreja i Roma;
- Da se utvrdi i sprovede program zaštite i uređenja Spomen-područja Donja Gradina, koji je nastavak projekta o uređenju Donje Gradine iz osamdesetih godina XX vijeka;
- Da se u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Republici Srpskoj i Republici Srbiji odredi isti dan u znak sjećanja na žrtve genocida u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj – Srbe, Jevreje i Rome;
- Da se utvrdi i u razumnom roku isplati pravična odšteta žrtvama ovog genocida i njihovim potomcima od strane Republike Hrvatske.
Konferencija očekuje da međunarodna javnost, posebno države antifašističke koalicije Drugog svjetskog rata, podrži ovu Deklaraciju o genocidu Nezavisne Države Hrvatske, kako bi posle sedamdeset godina čekanja ugledala svetlost dana.
Нема коментара:
Постави коментар