Piše: Piše: Marina Raguš
Da će Šešelja pustiti na slobodu i odbaciti sve navode tužilaštva, s obzirom na dosadašnju praksu Tribunala, nije bilo ni za očekivati!
Samo, srpski radikali nisu baš bez izgleda da na predstojećim parlamentarnim izborima, ukoliko vladajuća koalicija ustraje da budu - kad im je vreme, na proleće naredne godine budu u „najjačem sastavu“ sa svojim neprikosnovenim liderom i vođom - dr Vojislavom Šešeljom.
Političkim „murinjom“ srpske političke scene!
Jer: prava senzacija nastala je kada je predsedavajući sudija Žan Klod Antoneti (Francuska) počeo da izlistava svoje izdvojeno mišljenje.
Sedamdesettri strane, ozbiljno će (sasvim smo sigurni) uzdrmati Tribunal u Hagu!
Način na koji je ovaj sudija, zanimljive radne biografije, od javnog tužioca do pravnog savetnika francuskog Premijera, potom i predsednika, oborio navode tužilaštva definitivno će dovesti u pitanje celokupnu postavku rada međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju!
Nije nam namera da se ovde bavimo odmeravanjem i baždarenjem vage na bilo čiju stranu, ni da dajemo autentično tumačenje odluke. I da hoćemo-ne možemo!
Osim da skrenemo pažnju svekolike javnosti na izvorni tekst usmeno saopštene odluke. Bez interpretiranja, provizornog tumačenja, citiraćemo, priznajemo, delove koje niko ne pominje, jer nisu na „partijskoj liniji“, iliti nisu EUropski...
Zašto?
Pa, prvo zašto zvanična Srbija ne reaguje?! Makar, neka skrene pogled u „bratsku, lijepu njihovu“ pa da vidi kako se brani nacionalno dostojanstvo-i konačno počne da se ponaša kao država svih građana Srbije!
Uz to, da postavimo javno pitanje svim (prvo)borcima za ljudska prava, državnim funkcionerima, predsednicima partija-demokratama po uverenju - GDE STE SAD - dok se jedan nama tako dalek i stran sudija (zamislite Francuz) Tribunala, bori za očuvanje principa, osnova međunarodnog pravnog sistema.
Reakcija u Srbiji je, čast izuzecima, izostala. Gde su filantropi, pravdoljupci, demokrate, profesionalci?
Čast izuzecima.
I njih, ima: nekada ogorčeni politički protivnici SRS, - Srpski pokret obnove prepoznao je težinu onoga što je Žan Klod 4. i 5. maja saopštio:
„Izdvojeni i pravno uverljivi stav predsedavajućeg sudije Antonetija ozbiljno je uzdrmao stubove haške optužnice protiv Vojislava Šešelja. Po tribunal u Hagu naročito je optužujuća ocena sudije Antonetija da je Šešelj već duže od osam godina u pritvoru i da su time pogažene norme evropskog suda za ljudska prava.
Bez obzira na to što Vojislav Šešelj u zaštiti svojih procesnih prava odbija da zatraži bilo kakvu pomoć vlasti u Beogradu, država Srbija bi trebalo da zahteva prekid njegovog nezakonitog pritvora i puštanje na slobodu do izricanja presude.“
(SPO, informativna služba, Beograd, 5. maj 2011.)
Uz to, ni kum nije dugme!
A, sada deo po deo, da se prisetimo šta se to zapravo dešavalo početkom maja i kako je otpočeo, rekli bismo, sada već nezaustavljivi proces revidiranja rada Tribunala...
Pretresno veće haškog tribunala, odlučivalo je po zahtevu Vojislava Šešelja, na osnovu pravila 98 bis o oslobađanju. Čitajući treću izmenjenu optužnicu, iz 2007. godine predsedniku radikala stavljaju se na teret: zločini protiv čovečnosti, kao i kršenja zakona ili običaja ratovanja:
Tačka 1 - Progoni na političkoj, rasnoj ili verskoj osnovi kao zločin protiv čovečnosti.
Tačka 4 - Ubistvo kao kršenje zakona i običaja ratovanja.
Tačka 8 - Mučenje, kršenje zakona i običaja ratovanja.
Tačka 9 - Okrutno postupanje, kršenje zakona i običaja ratovanja.
Tačka 10 - Deportacija, zločin protiv čovečnosti.
Tačka 11 - Prisilna premeštanja, nehumana dela kao zločin protiv čovečnosti.
Tačka 12 - Bezobzirno razaranje sela ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom, kao kršenje zakona i običaja ratovanja.
Tačka 13 - Uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namenjenim religiji ili obrazovanju, kao kršenje zakona i običaja ratovanja.
Tačka 14 - Pljačka javne ili privatne imovine kao kršenje zakona i običaja ratovanja.
Većinom glasova, Veće je tumačeći pravilo 98 bis na način da je dovoljno „da se utvrdi da postoje dokazni predmeti koji potkrepljuju jednu jedinu formu, jedan jedini oblik odgovornosti naveden u optužnici, da bi se odbacio zahtev za oslobađanje“- odbacilo zahtev za oslobađanjm! Suđenje se nastavlja! I ovo je bilo očekivano, s obzirom na kontroverznu prirodu Tribunala.
Direktan prenos, izlistavanja odluke na 120 strana i što je važnije izdvojenog mišljenja na 73 strane, učinio je nacionalni servis najgledanijom TV stanicom!
Imali smo prilike da se podsetimo pravnih definicija kao što su „razumni sudija“, „van svake razumne sumnje“..., kao i da shvatimo proceduru prema pravilu 98 bis Pravilnika:
„Prema nekadašnjem tekstu koji je izmenjen i usvojen 17. novembra 1999. godine kaže se ovako:
„Optuženi može donijeti zahtjev za donošenje oslobađajuće presude za jedno ili više krivičnih dela koja se nalaze u optužnici u roku od sedam dana nakon završetka izvođenja dokaza optužbe i u svakom slučaju prije izvođenja dokaza obrane primjenjujući pravilo 85(A)(ii)(B) ako vijeće smatra da predočeni dokazi nisu dovoljni da bi opravdali osuđujuću presudu za tu ili za te optužbe ono donosi oslobađajuću presudu na zahtjev optuženoga po službenoj dužnosti.
Primjena ovoga pravila dovodila je do toga da se pišu jako duge pisane odluke i to katkada uz suprotna mišljenja i uz upućivanje žalbi žalbenom vijeću. Za tu proceduru trebalo je dosta vremena i ona je vrlo često znala usporavati sudski postupak. U takvim okolnostima došlo je do izmene 2004. godine i to na sugestiju predsednika međunarodnog suda, a cilj joj je bio da se procedura ubrza tako što će se ona pretvoriti u usmeni postupak, a ne u više pismeni.
Tekst koji je uvojen 8. decembra 2004. godine glasi ovako: „Po završetku izvođenja dokaza optužbe, pretresno veće će usmenom odlukom, nakon što sasluša argumente strana u postupku, doneti oslobađajuću presudu po bilo kojoj od tačaka optužnice ukoliko nema dokaza koji mogu biti osnova za osudu.
Procedura po pravilu 98 bis pravilnika, zbog izmene ovog pravila do koje je došlo 2004. godine, više ne omogućuje da se u okviru donošenja usmene odluke i usmenog mišljenja ulazi u detalje izuzetno preciznim referencama kako se to radilo ranije kada su se s tim u vezi donosile pismene odluke.
Većina sudija u veću smatra da nije moguće doneti delimično oslobađajuću presudu na osnovi čitanja toga pravila. Ja se nikako ne slažem sa ovakvim tumačenjem, pogotovo zato što sam ja zajedno s jednim drugim sudijom zajedno pisao taj tekst. Cilj ove izmene nikada nije bio da se odbaci mogućnost donošenja delimično oslobađajuće presude.
Bilo bi, naime, paradoksalno da cilj izmene koja želi uštedeti vreme dovede do toga da efekt bude potpuno drugačiji i to zato što se ne može doneti delimično oslobađajuća presuda.
Isto tako bilo bi paradoksalno optuženome nametati obavezu da predočava dokaze ako za neke optužbe tužilac nije predočio nijedan dokaz, ili, pak, predočeni dokazi nisu dovoljni.
U takvoj situaciji ja smatram, za razliku od većine sudija veća, da veće može doneti oslobađajuću presudu bilo delimično, bilo u potpunosti za optuženoga.
Procedura po pravilu 98 bis, budući da se pokreće posle izvođenja dokaza optužbe, a pre izvođena dokaza obrane, vrlo je slična zahtevima koji se na engleskom nazivaju „no case to answer“ u zemljama anglosaksonskog prava što znači oslobađajuća presuda zbog nedostatka dokaza optužbe kada obrana ne mora na njih odgovarati.
Praksa ovoga suda u vezi sa pokretanjem postupka po pravilu 98 bis pravilnika, stalno pokazuje da sudije moraju doneti oslobađajuću presudu ako dokazi koje predoči optužba ne omogući razumnom sudiji da izvan svake razumne sumnje smatra da je optuženi kriv.
Cilj pravila 98 bis je sasvim jasan. To pravilo želi izbeći nastavak postupka u slučaju da tužilaštvo nije u dovoljnoj meri iznelo dokaze za svoje tvrdnje i to bez ikakvog ispitivanja stava obrane u vezi s tim dokazima koji su već napravljeni ili tek trebaju uslediti. Osim toga, kada se radi o ovako dugom suđenju, budući da je optuženi u pritvoru već više od osam godina ja smatram da standard ispitivanja dokaznih predmeta po pravilu 98 bis mora biti stroži, mora biti striktniji nego u nekom običnom slučaju, tada se suđenje vodi ekspeditivno u skladu sa statutom međunarodnog suda.
Zapravo, bilo bi nepravično da se nastavi sa suđenjem, a da su izvedeni dokazi nedostatni i to zato što je pritvor već trajao toliko dugo i što osim toga je tužilaštvo imalo jako puno vremena da dobro uredi svoju istragu, budući da je uobičajeno na međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju da tužilaštvo za vreme suđenja i dalje vodi istragu i da po svom nahođenju uvodi dokazne predmete, nove dokazne predmete i to katkada u zadnji čas, kao što je to bio slučaj sa dnevnicima generala Mladića.“
Ovo je bila prva lekcija, prisutnim kolegama u Veću (a i, ovde)...
Jedan za drugim usledili su primeri neprimerene prakse Tribunala. Poput, činjenice da se Šešelj nalazi u pritvoru punih osam godina i da je proceduru po pravilu 98 bis trebalo smestiti u taj kontekst:
„Sagledavanje dokaznih predmeta tužilaštva u skladu sa pravilom 98 bis pravilnika odvija se u jednom posebnom kontekstu s obzirom na druge predmete koji se vode pred ovim sudom, kao prvo postoji pritvor van normi optuženog koji je u pritvoru od 24. februara 2003. godine, taj pritvor koji traje više od osam godina je preteran u pogledu kriterijuma koje je uspostavio Evropski sud za ljudska prava i njegovo produženje treba da se desi samo iz razloga koji su relevantni i dovoljni kao što su kompleksnost predmeta, nužnost da optuženi ostane na raspolaganju pravdi, sprečavanje ponavljanja, kršenja odnosno počinjavanja krivičnog dela i u tom pogledu treba konstatovati predmet vođen pred Međunarodnim sudom za ljudska prava 29. oktobra 2009. godine, protiv Francuske, ili s obzirom na pritiske na svedoke i tu treba pogledati šta je o tome rekao Evropski sud za ljudska prava 10. marta 2009. godine u predmetu Bikov protiv Rusije.“
Ovo je bila druga lekcija...
Usledilo je detaljno obaranja navoda optužnice...
Antoneti, osporavajući koncept tužilaštva navodi i sledeće primere:....nastavak: Samo, srpski radikali nisu baš bez izgleda da na predstojećim parlamentarnim izborima, ukoliko vladajuća koalicija ustraje da budu - kad im je vreme, na proleće naredne godine budu u „najjačem sastavu“ sa svojim neprikosnovenim liderom i vođom - dr Vojislavom Šešeljom.
Političkim „murinjom“ srpske političke scene!
Jer: prava senzacija nastala je kada je predsedavajući sudija Žan Klod Antoneti (Francuska) počeo da izlistava svoje izdvojeno mišljenje.
Sedamdesettri strane, ozbiljno će (sasvim smo sigurni) uzdrmati Tribunal u Hagu!
Način na koji je ovaj sudija, zanimljive radne biografije, od javnog tužioca do pravnog savetnika francuskog Premijera, potom i predsednika, oborio navode tužilaštva definitivno će dovesti u pitanje celokupnu postavku rada međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju!
Nije nam namera da se ovde bavimo odmeravanjem i baždarenjem vage na bilo čiju stranu, ni da dajemo autentično tumačenje odluke. I da hoćemo-ne možemo!
Osim da skrenemo pažnju svekolike javnosti na izvorni tekst usmeno saopštene odluke. Bez interpretiranja, provizornog tumačenja, citiraćemo, priznajemo, delove koje niko ne pominje, jer nisu na „partijskoj liniji“, iliti nisu EUropski...
Zašto?
Pa, prvo zašto zvanična Srbija ne reaguje?! Makar, neka skrene pogled u „bratsku, lijepu njihovu“ pa da vidi kako se brani nacionalno dostojanstvo-i konačno počne da se ponaša kao država svih građana Srbije!
Uz to, da postavimo javno pitanje svim (prvo)borcima za ljudska prava, državnim funkcionerima, predsednicima partija-demokratama po uverenju - GDE STE SAD - dok se jedan nama tako dalek i stran sudija (zamislite Francuz) Tribunala, bori za očuvanje principa, osnova međunarodnog pravnog sistema.
Reakcija u Srbiji je, čast izuzecima, izostala. Gde su filantropi, pravdoljupci, demokrate, profesionalci?
Čast izuzecima.
I njih, ima: nekada ogorčeni politički protivnici SRS, - Srpski pokret obnove prepoznao je težinu onoga što je Žan Klod 4. i 5. maja saopštio:
„Izdvojeni i pravno uverljivi stav predsedavajućeg sudije Antonetija ozbiljno je uzdrmao stubove haške optužnice protiv Vojislava Šešelja. Po tribunal u Hagu naročito je optužujuća ocena sudije Antonetija da je Šešelj već duže od osam godina u pritvoru i da su time pogažene norme evropskog suda za ljudska prava.
Bez obzira na to što Vojislav Šešelj u zaštiti svojih procesnih prava odbija da zatraži bilo kakvu pomoć vlasti u Beogradu, država Srbija bi trebalo da zahteva prekid njegovog nezakonitog pritvora i puštanje na slobodu do izricanja presude.“
(SPO, informativna služba, Beograd, 5. maj 2011.)
Uz to, ni kum nije dugme!
A, sada deo po deo, da se prisetimo šta se to zapravo dešavalo početkom maja i kako je otpočeo, rekli bismo, sada već nezaustavljivi proces revidiranja rada Tribunala...
Pretresno veće haškog tribunala, odlučivalo je po zahtevu Vojislava Šešelja, na osnovu pravila 98 bis o oslobađanju. Čitajući treću izmenjenu optužnicu, iz 2007. godine predsedniku radikala stavljaju se na teret: zločini protiv čovečnosti, kao i kršenja zakona ili običaja ratovanja:
Tačka 1 - Progoni na političkoj, rasnoj ili verskoj osnovi kao zločin protiv čovečnosti.
Tačka 4 - Ubistvo kao kršenje zakona i običaja ratovanja.
Tačka 8 - Mučenje, kršenje zakona i običaja ratovanja.
Tačka 9 - Okrutno postupanje, kršenje zakona i običaja ratovanja.
Tačka 10 - Deportacija, zločin protiv čovečnosti.
Tačka 11 - Prisilna premeštanja, nehumana dela kao zločin protiv čovečnosti.
Tačka 12 - Bezobzirno razaranje sela ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom, kao kršenje zakona i običaja ratovanja.
Tačka 13 - Uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namenjenim religiji ili obrazovanju, kao kršenje zakona i običaja ratovanja.
Tačka 14 - Pljačka javne ili privatne imovine kao kršenje zakona i običaja ratovanja.
Većinom glasova, Veće je tumačeći pravilo 98 bis na način da je dovoljno „da se utvrdi da postoje dokazni predmeti koji potkrepljuju jednu jedinu formu, jedan jedini oblik odgovornosti naveden u optužnici, da bi se odbacio zahtev za oslobađanje“- odbacilo zahtev za oslobađanjm! Suđenje se nastavlja! I ovo je bilo očekivano, s obzirom na kontroverznu prirodu Tribunala.
Direktan prenos, izlistavanja odluke na 120 strana i što je važnije izdvojenog mišljenja na 73 strane, učinio je nacionalni servis najgledanijom TV stanicom!
Imali smo prilike da se podsetimo pravnih definicija kao što su „razumni sudija“, „van svake razumne sumnje“..., kao i da shvatimo proceduru prema pravilu 98 bis Pravilnika:
„Prema nekadašnjem tekstu koji je izmenjen i usvojen 17. novembra 1999. godine kaže se ovako:
„Optuženi može donijeti zahtjev za donošenje oslobađajuće presude za jedno ili više krivičnih dela koja se nalaze u optužnici u roku od sedam dana nakon završetka izvođenja dokaza optužbe i u svakom slučaju prije izvođenja dokaza obrane primjenjujući pravilo 85(A)(ii)(B) ako vijeće smatra da predočeni dokazi nisu dovoljni da bi opravdali osuđujuću presudu za tu ili za te optužbe ono donosi oslobađajuću presudu na zahtjev optuženoga po službenoj dužnosti.
Primjena ovoga pravila dovodila je do toga da se pišu jako duge pisane odluke i to katkada uz suprotna mišljenja i uz upućivanje žalbi žalbenom vijeću. Za tu proceduru trebalo je dosta vremena i ona je vrlo često znala usporavati sudski postupak. U takvim okolnostima došlo je do izmene 2004. godine i to na sugestiju predsednika međunarodnog suda, a cilj joj je bio da se procedura ubrza tako što će se ona pretvoriti u usmeni postupak, a ne u više pismeni.
Tekst koji je uvojen 8. decembra 2004. godine glasi ovako: „Po završetku izvođenja dokaza optužbe, pretresno veće će usmenom odlukom, nakon što sasluša argumente strana u postupku, doneti oslobađajuću presudu po bilo kojoj od tačaka optužnice ukoliko nema dokaza koji mogu biti osnova za osudu.
Procedura po pravilu 98 bis pravilnika, zbog izmene ovog pravila do koje je došlo 2004. godine, više ne omogućuje da se u okviru donošenja usmene odluke i usmenog mišljenja ulazi u detalje izuzetno preciznim referencama kako se to radilo ranije kada su se s tim u vezi donosile pismene odluke.
Većina sudija u veću smatra da nije moguće doneti delimično oslobađajuću presudu na osnovi čitanja toga pravila. Ja se nikako ne slažem sa ovakvim tumačenjem, pogotovo zato što sam ja zajedno s jednim drugim sudijom zajedno pisao taj tekst. Cilj ove izmene nikada nije bio da se odbaci mogućnost donošenja delimično oslobađajuće presude.
Bilo bi, naime, paradoksalno da cilj izmene koja želi uštedeti vreme dovede do toga da efekt bude potpuno drugačiji i to zato što se ne može doneti delimično oslobađajuća presuda.
Isto tako bilo bi paradoksalno optuženome nametati obavezu da predočava dokaze ako za neke optužbe tužilac nije predočio nijedan dokaz, ili, pak, predočeni dokazi nisu dovoljni.
U takvoj situaciji ja smatram, za razliku od većine sudija veća, da veće može doneti oslobađajuću presudu bilo delimično, bilo u potpunosti za optuženoga.
Procedura po pravilu 98 bis, budući da se pokreće posle izvođenja dokaza optužbe, a pre izvođena dokaza obrane, vrlo je slična zahtevima koji se na engleskom nazivaju „no case to answer“ u zemljama anglosaksonskog prava što znači oslobađajuća presuda zbog nedostatka dokaza optužbe kada obrana ne mora na njih odgovarati.
Praksa ovoga suda u vezi sa pokretanjem postupka po pravilu 98 bis pravilnika, stalno pokazuje da sudije moraju doneti oslobađajuću presudu ako dokazi koje predoči optužba ne omogući razumnom sudiji da izvan svake razumne sumnje smatra da je optuženi kriv.
Cilj pravila 98 bis je sasvim jasan. To pravilo želi izbeći nastavak postupka u slučaju da tužilaštvo nije u dovoljnoj meri iznelo dokaze za svoje tvrdnje i to bez ikakvog ispitivanja stava obrane u vezi s tim dokazima koji su već napravljeni ili tek trebaju uslediti. Osim toga, kada se radi o ovako dugom suđenju, budući da je optuženi u pritvoru već više od osam godina ja smatram da standard ispitivanja dokaznih predmeta po pravilu 98 bis mora biti stroži, mora biti striktniji nego u nekom običnom slučaju, tada se suđenje vodi ekspeditivno u skladu sa statutom međunarodnog suda.
Zapravo, bilo bi nepravično da se nastavi sa suđenjem, a da su izvedeni dokazi nedostatni i to zato što je pritvor već trajao toliko dugo i što osim toga je tužilaštvo imalo jako puno vremena da dobro uredi svoju istragu, budući da je uobičajeno na međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju da tužilaštvo za vreme suđenja i dalje vodi istragu i da po svom nahođenju uvodi dokazne predmete, nove dokazne predmete i to katkada u zadnji čas, kao što je to bio slučaj sa dnevnicima generala Mladića.“
Ovo je bila prva lekcija, prisutnim kolegama u Veću (a i, ovde)...
Jedan za drugim usledili su primeri neprimerene prakse Tribunala. Poput, činjenice da se Šešelj nalazi u pritvoru punih osam godina i da je proceduru po pravilu 98 bis trebalo smestiti u taj kontekst:
„Sagledavanje dokaznih predmeta tužilaštva u skladu sa pravilom 98 bis pravilnika odvija se u jednom posebnom kontekstu s obzirom na druge predmete koji se vode pred ovim sudom, kao prvo postoji pritvor van normi optuženog koji je u pritvoru od 24. februara 2003. godine, taj pritvor koji traje više od osam godina je preteran u pogledu kriterijuma koje je uspostavio Evropski sud za ljudska prava i njegovo produženje treba da se desi samo iz razloga koji su relevantni i dovoljni kao što su kompleksnost predmeta, nužnost da optuženi ostane na raspolaganju pravdi, sprečavanje ponavljanja, kršenja odnosno počinjavanja krivičnog dela i u tom pogledu treba konstatovati predmet vođen pred Međunarodnim sudom za ljudska prava 29. oktobra 2009. godine, protiv Francuske, ili s obzirom na pritiske na svedoke i tu treba pogledati šta je o tome rekao Evropski sud za ljudska prava 10. marta 2009. godine u predmetu Bikov protiv Rusije.“
Ovo je bila druga lekcija...
Usledilo je detaljno obaranja navoda optužnice...
http://www.svedok.rs/index.asp?show=77307
| Sudija Žan Klod Antoaneti: Gde bih Vas ja oslobodio, a gde osudio… Ono što predstavlja pravu senzaciju jeste izdvojeno mišljenje sudije Antonetija. Da krenemo, od zaključka: „...da znate u čemu bih vas ja oslobodio, a gde bih vas kao razumni sudija van svake razumne sumnje mogao proglasiti krivim po pravilu 98bis...Imajući u vidu ukupne elemente u sve dokaze koje su predočeni do sada, bili biste oslobođeni po tačkama optužnice 1, 4, 8, 9, 10, 11, 12, 13 i 14. Što se tiče podsticanja bili biste oslobođeni pod tačkama 4, 8, 9, 12, 13 i 14, što se tiče naređivanja bili biste oslobođeni pod tačkama 1, 4, 8, 9, 10, 11, 12, 13 i 14. Što se tiče počinjenja ili izvršavanja, ja bih vas oslobodio za oblike odgovornosti 1, 2 i 3 udruženog zločinačkog poduhvata, što se tiče podržavanja i pomaganja oslobodio bih vas pod tačkama optužnice 4, 8, 9, 12, 13 i 14. Mogao bih da zaključim u ovom slučaju da treba da budete oslobođeni... gde bih ja prihvatio predočene dokaze koje je nama pokazalo tužilaštvo i to naravno ne uzima u obzir sve ono što bi ste vi mogli da predočite tokom vašeg postupka odbrane, ali hteo bih da kažem da što se tiče podsticanja, ja bih mogao da vas osudim po tački 1 progoni, tačkama 10, 11 deportacija i prisilno premeštanje.“ |
| OBOREN UDRUŽENI ZLOČINAČKI PODUHVAT! Posebno važan, ako ne i najvažniji deo ticao se udruženog zločinačkog poduhvata kojeg je Antoneti u slučaju Šešelj obesmislio. Prvo, skrenuo je pažnju na vrlo neprijatnu činjenicu za sprovodioce pravde u Tribunalu, i to samo poredeći dva predmeta: Karadžić i Šešelj. U oba predmeta UZP se odnosi na obojicu, ali vremenski interval nije isti (?!). U prvom, on traje znatno duže: od 1991 do 1995. godine. U drugom, dve godine kraće: od 1991 do 1993. godine. „U paragrafu 6 optužnice kaže se „Vojislav Šešelj je učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu. Svrha tog udruženog zločinačkog poduhvata bila je da se činjenjem zločina, koji predstavljaju kršenja odredbi članova 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda, većina Hrvata, muslimana i drugih stanovnika nesrpske nacionalnosti silom trajno ukloni sa otprilike jedne trećine teritorije Republike Hrvatske (u daljem tekstu Hrvatska) i velikih delova Bosne i Hercegovine, kao nekih delova Vojvodine u Republici Srbiji kako bi ta područja postala deo nove države pod dominacijom Srba.“ U paragrafu 8 navode se učesnici tog poduhvata i ja ću ih citirati, budući da je ovo važno: Slobodan Milošević, general Veljko Kadijević, general Blagoje Adžić, pukovnik Ratko Mladić, Radmilo Bogdanović, Jovica Stanišić, Franko Simatović zvani Frenki, Radovan Stojičić zvani Badža, Milan Martić, Goran Hadžić, Milan Babić, Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Željko Ražnatović zvani Arkan, drugi političari iz bivše Jugoslavije, iz Republike Crne Gore i srpski rukovodioci iz Bosne i iz Hrvatske. Takođe su u taj spisak bile uvrštene srpske snage, to je termin koji kolektivno označava pripadnike Jugoslovenske narodne armije JNA, koja je posle toga postala Vojska Jugoslavije, zatim teritorijalne odbrane, srpske teritorijalne odbrane u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, Vojske Republike Srpske Krajine VRSK i Vojske Republike Srpske VRS, kao i pripadnici TO Srbije i Crne Gore, snage srpske lokalne policije, Republike Srbije i snage specijalne srpske policije SAO Krajina i RSK koje su se zajednički nazivale Martićeva policija, martićevci, policija SAO Krajine ili milicija SAO Krajine, kao i pripadnici paravojnih srpskih, crnogorskih, bosansko-srpskih i hrvatsko-srpskih snaga, kao i dobrovoljačke jedinice, pre svega četnici ili Šešeljevci. Potkrepljujući tezu o udruženom zločinačkom poduhvatu tužilac, pored dokaznih predmeta koje navodi u svom usmenom izlaganju, poziva se na paragrafe 4 i sledeće paragrafe optužnice u vezi sa učešćem tužioca u udruženom zločinačkom poduhvatu, razaznavajući tri glavna aspekta koja ću sada da navedem. Kao prvo, optuženi je navodno iskoristio svoju vlast političara da bi obezbedio promovisanje u medijima svog projekta stvaranja, putem nasilja, Velike Srbije. Drugo, kao predsednik Srpske radikalne stranke i kao vođa SČP-a Vojislav Šešelj je navodno nadzirao regrutovanje, indoktrinaciju, finansiranje, formiranje, stvaranje, koordinaciju, snabdevanje i raspoređivanje dobrovoljačkih jedinica koje su često izazivale prisilno premeštanje nesrba koji su živeli u ciljnim područjima. Kao treće, optuženi je navodno dao veliki doprinos stvaranju udruženog zločinačkog poduhvata time što je počinio zločine progona putem govora koji su pozivali na mržnju u Vukovaru u Hrvatskoj, Zvorniku u Bosni i Hercegovini i Hrtkovcima u Srbiji i putem proterivanja i nehumanih dela, kao što je prisilno premeštanje u Hrtkovcima. Kako bismo iznijeli stvar sažeto, moram podsjetiti da u Statutu nema nijedne riječi o udruženom zločinačkom poduhvatu. Štaviše, generalni sekretar Ujedinjenih naroda je u svom izveštaju od 3. maja 1993. godine pred Savetom bezbednosti rekao sljedeće, citiram u celosti: „Međutim, postavlja se pitanje da li neka pravna osoba, neko udruženje ili organizacija mogu kao takve biti smatrane počiniteljem zločina, jer su njeni članovi zbog tog jedinog razloga stavljeni pod nadležnost nekog međunarodnog suda.“ Generalni sekretar misli da se ne bi trebalo držati tog koncepta u pogledu međunarodnog suda. Kriminalna dela koja su navedena u statutu su dela koja su počinile fizičke osobe i te osobe stavljaju se pod nadležnost međunarodnog suda i to nezavisno od njihove pripadnosti bilo kojoj grupi. To stoji u paragrafu 51 njegovog izveštaja. Dodajem i sledeće - ne može postojati kolektivna odgovornost kako se u svoje vreme izjasnio i Ninberški sud - „Ljudi su ti, a ne apstraktni entiteti, koji čine zločine za čije počinjenje kaznu izriče međunarodno pravo“. Osim toga moram kazati s tim u vezi da, kada se poziva na kolektivnu odgovornost, to je nešto što ide sasvim u suprotnost, odnosno sasvim protiv misije međunarodnoga suda, a ono je da se postigne mir i da se ide u prilog pomirenju na teritoriju bivše Jugoslavije.“ Dakle, kako „razumni sudija“ može „van svake razumne sumnje“ da zaključi da je koncept UZP pravno utemeljen i da može doneti mir(?!) na prostoru bivše Jugoslavije. Zar sud ne bi trebalo da donese pravdu i pravičnost?! Možda ipak mi ne razumemo savremeni koncept pravde. Ali, važno je da vidimo baš na ovom primeru po čijim taktovima „pleše pravda“ i kako izgleda sprovođenje pravde s početka 21. civilizovanog veka?! |
| Šešelj i Milošević Kao vrlo važan dokazni predmet, Antoneti uzima svedočenje Vojislava Šešelja u predmetu Milošević. Naravno, on dopušta i mogućnost da: „...Šešeljeve tvrdnje izrečene pod zakletvom mogu biti neistinite ili mogu davati samo jedan delimični prikaz istine. Međutim, tužiteljstvo nije za vreme unakrsnog ispitivanja oborilo te tvrdnje i u ovoj situaciji ono što je govorio svedok Šešelj pod zakletvom u predmetu Milošević može se uzeti u obzir od razumnog sudije kao nešto što je posebno relevantno, pa i od dokazne vrednosti.“ Dakle, svojim izjavama, koje tužilaštvo nije osporilo, Šešelj navodi da kada je reč o tome koga je od navedenih osoba, članova UZP, poznavao: „Ja tvrdim, odnosno insistiram na činjenici da je Franko Simatović neko koga ja u životu nisam video, odnosno susreo“ (Stranica zapisnika 43932) Konkretnije što se tiče Slobodana Miloševića i veza s njim, on je rekao na stranici zapisnika 43943: „U maju 1992. godine počeo sam se redovitije sastajati s Miloševićem.“ Na stranici 44383 kaže sledeće: „Bio je nemoguće ukazati na bilo kakvu vezu između nas, zato što do aprila 1992. godine mi se uopšte nismo poznavali.“ Pretpostavka udruženosti je (valjda) postojanje zajedničke namere, da se članovi udruženja sastaju, druže, planiraju...Ali ne. Prema standardima savremenog tumačenja pravde, nije neophodno... „Optužba, budući da nema relevantnih elemenata za svakoga člana kojega vodi na spisku udruženog zločinačkog poduhvata, ne dokazuje da su te osobe imale neku vezu u smislu prakse koju je postavilo žalbeno veće, kako smo ranije kazali ili da su imali istu nameru. Prema tome trebalo je da postoje dokazni predmeti, koji ustanovljavaju da su članovi udruženog zločinačkog poduhvata imali istu nameru, kao i optuženi, da se izvrši proterivanje nesrba, konkretno da muslimani i Hrvati konačno napuste, dakle definitivno, jednu trećinu Republike Hrvatske, široka područja Republike Bosne i Hercegovine, te neke delove Vojvodine kako bi se te regije uvele u novu državu u kojoj bi dominirali Srbi.“ Pored toga, nije bilo dovoljna ni činjenica da su i neka veća u drugim predmetima donele odluke koje potvrđuju da UZP nije postojao među pomenutim osobama. |
Нема коментара:
Постави коментар